Bosna i Hercegovina je na svom prvom Mundijalu imala velika nadanja u dobar rezultat. Nakon ždrijeba ta nadanja su postala i opravdana. Ples kuglica smjestio je Zmajeve u grupu s Argentinom, reprezentacijom velikih klasa i vidljivih mana, autsajderom Iranom, te Nigerijom. Odmah se pretpostavljalo da će upravo utakmica s Nigerijom odlučiti o drugom putniku u knockout fazu, što se usprkos iznenađujuće dobrim rezultatima Iranaca pokazalo točnim. No nakon dobre predstave protiv Argentine, Safetovi izabranici su zakazali kad je bilo najpotrebnije.

Ili je možda poštenije reći kako je zakazao sam Safet. U odnosu na prvu utakmicu odlučio se na dvije izmjene u zadnjoj liniji i preslagivanje momčadi. Tako je na stoperu Bičakčić napravio mjesto za Šunjića, dok je na mjesto Kolašinca povučen Lulić, Misimović je gurnut na lijevo krilo umjesto Lulića, Pjanić je pomaknut na Misimovićevu 'desetku', dok je na Pjanićevo mjesto zadnjeg veznog instaliran Medunjanin. Sušićev plan bio je da postavljanjem Misimovića, Pjanića Medunjanina kontrolira igru i diktira ritam, a da širinu u napad donose Lulić i Mujdža. Međutim, slično kao Švicarci dan prije, poginuo je upravo na ofenzivnosti bekova.

Promjenama u sastavu Sušić je napravio medvjeđu uslugu svojoj ekipi. Iako je nominalno izašao u istoj 4-2-3-1 formaciji kao i u prvoj utakmici, balkanska škola nogometa još jednom dokazuje kako nije naučila da je nogomet igra uloga, a ne imena ili tehničke vještine. Ovaj put, umjesto pravih okomitih krila, Sušić postavlja 'znalca' viška; Misimović dolazi u sredinu s krila, Medunjanin iz pozadine i jednostavno guše jedinu istinsku klasu u veznom redu BiH - Miralema Pjanića. Uz njih dvojicu, čak i Hajrovića, koji je često dolazio u sredinu, Pjaniću ostaje mnogo manje mjesta i više suparnika koji ga ometaju. Također, igra s 'lažnim' krilom za posljedicu ima obvezan visoki dolazak beka koji daje širinu i okomitost napadu. Upravo je to bio razlog zbog kojeg je Pape ostavio svog jedinog lijevog beka na klupi (jer neshvatljivo bi bilo da je Kolašinca kaznio zbog autogola), te je na tu poziciju postavio Lulića, po vokaciji krilnog igrača od kojeg je očekivao puno veći napadački doprinos. Međutim upravo se ta odluka pokazala kobnom. Čak 49% napada Nigerije išlo je desnom stranom napada, ravno na prostor koji je iza svojih leđa ostavljao Lulić.

Nigerija je obrambeno jako solidna ekipa, međutim nema pretjerano raznovrsnu napadačku igru. Njihove ideje u napadu su ograničene, tako da im je tranzicija daleko najbolja šansa da zabiju gol. Vidjeli smo u prvoj utakmici koliko su se mučili kad su im Iranci oduzeli taj segment igre. Međutim, Sušić im je širom otvorio ta vrata. Natrpavši trojicu igrača sličnih karakteristika usporio je igru i dopustio Nigerijcima da koriste svoju fizičku nadmoć u duelu. Po osvojenoj lopti Orlovi su tražili Emenikea u prostoru iza Lulićevih leđa, koji je protiv Spahića onda mogao koristiti svoju iznimnu brzinu i snagu na ekstremno širokom prostoru. Iako su zabili samo jedan gol, Nigerija je imala nekoliko opasnih situacija.

Osim Spahića, kojem bi na kućnu adresu mogli pokucati istražitelji zbog osnovane sumnje da je prodao utakmicu, nezainteresiranog Džeke, te modernom nogometu fizički nedoraslog Misimovića, nemoguće je zaobići priču o suđenju. Iako je pomoćni sudac poništio čisti gol Džeke pri rezultatu 0:0, ipak je BiH mnogo kvalitetnija ekipa, te su prije svega platili račun nezalaganja pojedinaca i promašene taktike koja je bila podređena Misimoviću, igraču čije je vrijeme prošlo. Također, izbornik Sušić u drugom je poluvremenu povukao tragično loše poteze s klupe i tako dodatno otežao situaciju svojoj ekipi. Umjesto da uvodi krila koja će raširiti igru, Pape vadi Hajrovića, jedinog igrača prostora na terenu. Bekovi, poučeni prvim djelom, su konzervativniji u izlascima, stoga su Zmajevi osuđeni na traženje prilika okomitim loptama. Okomite lopte bez širine u igri dovele su do zgušnjavanja Nigerije koja je takve situacije rješavala bez problema i prilike za gol dovela u sferu izoliranih grešaka i slučajnih odbijanaca.

Na kraju ostaje žal za zadnjom minutom i prilikom Edina Džeke jer, usprkos lošoj igri i promašenoj taktici, taj bod nije bio ni toliko daleko. Još veći žal navijačima Zmajeva može biti činjenica da Nigerija nije posebno jaka ekipa i da je grupa bila itekako prolazna. No za prolaz dalje bila je potrebna iskra s klupe koju Sušić nije mogao pružiti. Još prije 30-ak godina vapio je Mladen Delić: 'Ne sam Safete', očito je da Safet i danas vjeruje najviše sebi i onom što je naučio tih godina. Jednaka je to priča kao mnogih na ovim prostorima koji nisu naučili da je nogomet postao igra uloga, da se bez određenih profila igrača ne može pobjeđivati, te da zbir najboljih igrača ne daje uvijek najveći zbroj.