Dok je 59-godišnji Jasmin Repeša jedno vrijeme bio bez posla, vagao je u Dubrovniku, gradu koji su supruga Maca i on odavno izabrali za svoju bazu jer su se upravo u njemu upoznali kao studenti, razne ponude koje su stizale iz Grčke, Španjolske, Italije i drugih zemalja. Nikamo mu se nije žurio, a slobodno vrijeme iskoristio je za punjenje baterija i ulaganje u sebe.

Na koncu je, tijekom stanke zbog prekida većine nacionalnih prvenstva zbog pandemije koronavirusa, na iznenađenje mnogih prihvatio ponudu iz Pesara (Victoria Libertas Pesaro), posrnulog prvoligaša koji je u trenutku prekida prvenstva bio posljednji na ljestvici s učinkom 1-19. Podatak kako će to Repeši, koji će u lipnju sljedeće godine proslaviti 60. rođendan, biti peti talijanski klub, nakon Fortituda iz Bologne, Virtusa iz Rima, Benettona iz Trevisa i Armanija iz Milana, dovoljno govori koliko voli tu zemlju.

Italija je oduvijek bila zemlja po mojoj mjeri

'Uvijek sam govorio kako je Italija zemlja po mojoj mjeri i u kojoj se supruga i ja odlično osjećamo. Poznajem dobro mentalitet ljudi, poznajem dobro njihovu ligu i samim time vrijeme adaptacije je puno kraće nego u drugim zemljama. Jednostavno mi uz sve to odgovara njihov način života i kultura, a vjerujte, s druge strane nitko ne zna tako ugoditi sebi kao Talijani. Često znam reći kako su zbog toga među vodećima u Europi po prosječnom životnom vijeku', kazao je Repeša dok se polako priprema za put u Pesaro, u kojem uskoro kreće s pripremama za sezonu. Polako se slaže i momčad, ali o tome nije želio previše govoriti.

No treba reći kako je taj posao u Pesaru prihvatio svega nekoliko dana nakon što se ipak nije uspio dogovoriti s čelnicima Fortituda iz Bologne, kluba u kojem je ostavio dubok trag. Bili su uporni, uživo smo se mogli uvjeriti kako mu tih dana mobitel nije prestao zvoniti, ali nije se vratio na klupu kluba u kojem je ostavio dubok trag i u kojem je postao miljenik navijača. Za mnoge jedan od najboljih trenera u povijesti tog kluba.

Zašto se nisu dogovorili i gdje je zapelo, Repeša nije želio govoriti. Ionako je uvijek gledao samo naprijed…

Zato i jest prihvatio ponudu iz Pesara, jer ipak je riječ o klubu bogate tradicije, onom koji je pod imenom Scavolini dominirao 80-ih godina i očito je Repeša, željan novih izazova i prepun motiva, ušao u taj projekt.

'Za mene je dolazak na klupu Pesara drukčiji od svih dosadašnjih projekata u karijeri. Činjenica jest kako je klub napravio povijesni rezultat jer je upisao samo jednu pobjedu, a ostao je član prve lige. Na tu temu se nedavno, kad sam bio u Pesaru, hvalio i glavni čovjek kluba. No šalu na stranu, ipak je riječ o klubu bogate povijesti koji je ostavio traga i u Europi. Ipak, neki trendovi su se u europskom sportu promijenili pa tako sve više postaje biznis, a zakon velikih brojeva znači puno', dodao je Repeša i ujedno priznao kako je ovo za njega jako velik izazov.

'Najveći izazov će biti postaviti klub na drugim osnovama nego što je nekada bio, kad su u njemu igrali velikani. Budžet je takav da je sastavljen od puno malih sponzora, a posvetit ćemo se i proizvodnji igrača. Svakako nas očekuje jako puno posla, a meni u ovoj fazi života odgovara takav izazov. Zaista me sve to interesira i htio bih da napravimo lijepu priču.'

Na prvom mjestu uvijek mu je bio studij, a na drugom košarka

No ono po čemu je Jasmin Repeša jedinstven jest činjenica kako je jedan od rijetkih intelektualaca među svim hrvatskim trenerima kojem je prvo bilo važno završiti studij, a tek nakon toga na red je došao trenerski izazov kao potencijalni posao od kojeg bi jednoga dana mogao živjeti. Imao je viziju i često zna reći kako mu je diploma dala na statusu, ali i sigurnosti, jer - kako kaže - uvijek imao alternativu. I njegov pristup igračima je drukčiji, nekako profesorski...

'Često sam znao reći kako je najgore kad čovjek nema alternativu u životu, a to je česta pojava kod igrača koji ranije odlaze u igračku mirovinu i često se okušaju među trenerima bez visoke škole. A onda se događa da moraju popuštati vlasnicima ili čelnicima kluba. Recimo, moj prvi angažman u KK-u Zagreb bio je takav da praktički cijelu sezonu nismo dobili plaću. No imao sam alternativu, ali i suprugu koja je imala sjajno plaćen posao i bila mi je velika podrška.

'Supruga Maca je svoju profesionalnu karijeru doslovno žrtvovala zbog moje karijere. Puno puta sam rekao da sam joj zahvalan zbog toga.'

Početkom 90-ih, kada je sa suprugom stigao u Zagreb, počeo je Domovinski rat. To su bili teški dani...

'Sve je zahvatila kriza, a moja ljubav prema trenerskom poslu bila je prevelika da samo tako odustanem. Često znam reći kako u sportu nije sve uvijek idealno…', mirnim glasom rekao je Repeša dok je ispijao kavu na terasi svog dubrovačkog stana u uvali Lapad. U taj grad zaljubio se na prvi pogled stigavši iz rodne Čapljine. Kada je na odmoru u Dubrovniku, najviše ga opušta šetnja prirodom. Brdo Petka poviše Lapada potpuno ga ispunjava i puni mu baterije…

'Imao sam cijelu jednu godinu da napunim baterije i dobro sam se odmorio te uz to posložio neke privatne stvari. Košarka mi je puno nedostajala i teško mogu živjeti bez nje. Po prirodi sam čovjek koji voli raditi i spreman sam za posao koji me čeka u Pesaru.'

U Dubrovniku se najbolje osjećam

Kada govori o Dubrovniku, dobije se dojam da govori o svom gradu. Uostalom, unuk je dobio staro dubrovačko ime Maro, čime je sve rečeno. Ljubav prema Dubrovniku se širi u obitelji...

'Dubrovnik i ja smo prirodan spoj. Tu sam studirao, tu sam igrao i kratko bio i trener. U Dubrovniku sam završio studij i u tom gradu sam upoznao suprugu. To je grad u koji sam se uvijek rado vraćao i definitivno ga sada smatram svojim gradom, iz kojeg polazim i u koji se vraćam. U Dubrovniku se najbolje osjećam', kazao nam je Repeša te će za sebe reći kako je bio odličan student, ali je usprkos tome što je imao dobrih ponuda za posao u vanjskoj trgovini ipak odlučio riskirati. Ljubav prema košarci bila je jača…

'Jako rano sam se posvetio trenerskom poslu i još kao student odlučio sam da ću biti trener. No u moje vrijeme je bilo normalno da studiraš i baviš se sportom, a danas se događa da klinci, bez obzira koliko talentirani bili, prelagano dižu ruke od školovanja. Neki ne shvaćaju da samo rijetki mogu dobro živjeti nakon profesionalne karijere. U Europi je to generalno problem, a trebali smo odavno uzeti model kakav imaju Amerikanci, gdje su ocjene i edukacija na prvom mjestu. Zašto to nikad nije zaživjelo u Europi, zaista ne znam…', kazao je Repeša, dodavši kako je neki dan pročitao da iz juniorske generacije KK Zagreb, koja je bila prvak Europe, samo tri igrača žive od košarke, a to su Dario Šarić, Mario Hezonja i Dominik Mavra.

'To je dobar primjer toga koliko su škola i edukacija važne.'

No ono što Jasmina Repešu posebno ispunjava jest činjenica da je sin jedinac Dino, koji je do 19. godine ozbiljno igrao košarku i bio na popisu mlade hrvatske reprezentacije, nastavio njegovim putem. Ozbiljno se primio trenerskog posla, ali ostaje žal jer je naglo ostavio igračku karijeru iza sebe.

'Dino je po mom mišljenju prerano prekinuo igračku karijeru, a kao glavni razlog naveo je kako je shvatio da neće biti vrhunski igrač. Iako je studirao odnose s javnošću i fenomenalno govori šest jezika, taj posao ga nije zanimao iako sam bio siguran da je stvoren za to. Kada mi je rekao da bi želio bio trener, iskreno nije mi bi bio lako jer sam znao koje će opterećenje nositi kao Repešin sin. Vjerujte, vidio sam puno takvih slučajeva u životu, no u meni će uvijek imati najveću podršku. Od prvog dana je zagrizao za trenerski posao', kazao je Repeša te sa sinom često razgovara o košarci i kaže kako se događa da na neke stvari gledaju potpuno drukčije, što je i normalno. No za sina će reći kako ga veseli što je vrlo brzo stasao kao trener, što je završio studij, što je prošao sve faze koje treba i nije preskakao stube.

'Zadnje dvije godine u Pragu radi sjajan posao i s 27 godina bio je najmlađi prvi trener u Europi. To je prepoznao i češki savez te ga je uključio u rad s nacionalnim selekcijama.'

Govoreći malo o supruzi koja mu je velika podrška, malo o sinu nasljedniku u pravom smislu riječi, stekne se dojam koliko mu je obitelj važna:

'Ako hoćete biti produktivan 100 posto, onda morate imati sve posloženo oko sebe da možete biti koncentrirani samo na svoj posao. To znači da organizirate život tako da se 24 sata osjećate fenomenalno. Zahvaljujući obitelji nikada nisam na posao gledao kao da je samo moj, nego sam uvijek govorio – naš posao. Moja obitelj živi za moj posao, tako da sve uspjehe i neuspjehe doživljava vrlo emotivno.'

Malo ljudi zna kako je jedan od najzaslužnijih za njegov dolazak u Zagreb u ratnim devedesetima legendarni Boško Božić Pepsi jer mu je dao priliku u KK-u Novi Zagreb 1990., kada je bio mlad i neiskusan. Njegov prvi mentor Pepsi Božić nakon bolesti je preminuo u prosincu 2018. godine. To je svakako dirnulo u srce i Repešu…

'Pepsi je bio poseban čovjek koji se dizao i spuštao na sve moguće razine. Mogao je ručati s gradonačelnikom ili predsjednikom države i s njima razgovarati jednako kao s čistačicom ili ekonomom u klubu. On je bio otvorena osoba, bez fige u džepu, kod njega nije bilo u skrivanja. Ono što je pomoglo svima nama koji smo uz njega stasali kao treneri jest činjenica da nam je dao slobodu u radu. Tu sam imao i malo sreće jer kada je počeo Domovinski rat, Pepsi je bio dosta angažiran u stožeru, a ja sam radio s prvom momčadi i dobio sam podlogu za višu razinu.'

I nakon tog iskustva kod Pepsija u novozagrebačkoj četvrti Trnsko kreće njegov uspon. Samostalnu trenersku karijeru započeo je 1995. u zagrebačkoj Doni, tada drugoj momčadi Cibone, u kojoj je afirmirao igrače kao što su Damir Mulaomerović, Mate Skelin, Nikola Radulović, Marko Šamanić, Gordan Giriček, Dubravko Zemljić i mnogi drugi, a zbog sjajnih rezultata ubrzo je postao pomoćnik Aci Petroviću u Ciboni, u kojoj se trenerski potpuno afirmirao. Podatak kako je Cibonu samostalno vodio čak tri puta u karijeri, od 1995. do 1997., zatim od 2001. do 2002. te 2012., dovoljno govori koji je njegov klub. Posebno je emotivna bila 2012., kada su nadigrali u finalu moćnu Cedevitu...

'Svi mi koji smo prošli kroz Cibonu moramo biti jako zahvalni jer smo imali veliku sreću dobiti priliku u strašno velikom klubu bogate povijesti. Gotovo nitko od nas, a tu mislim na Acu, Spahiju, Anzulovića i sebe, nije imao prethodno veliko trenersko iskustvo. Svi smo se mi afirmirali u Ciboni i svima nam je Cibona bila odskočna daska za angažmane koje smo dobili iz inozemstva.'

Upravo iz Cibone je napravio svoj prvi inozemni transfer kada je odlučio prihvatiti ponudu tada ambicioznog turskog kluba Tofas iz Burse, s kojim je pokorio Tursku. Prvo pojačanje tada mu je bio Slaven Rimac, u to vrijeme najpotentniji mladi hrvatski igrač, a glavni igrač Amerikanac David Rivers. Imao je savršeno posloženu momčad, osvojili su dvostruku krunu, ali u drugoj godini ugovora snažan potres presudio je tome da napusti Bursu s obitelji ranije nego je želio…

'Bilo je to jako lijepo iskustvo jer smo osvojili sve domaće trofeje, a puno puta sam znao reći kako sam se lakše prilagodio jer sam u rodnoj Čapljini imao taj bosanski štih. U prvi tren, kada sam vidio da se Bursa nalazi u azijskom dijelu, pomislio sam da idem jako daleko i u nepoznato. No po dolasku vidio sam da je klub vrhunski organiziran, a rezultat je bio iznad očekivanja jer smo osim prvenstva i kupa uzeli i predsjednikov kup. Sve je bilo idealno do ljeta 1999. i stravičnog potresa, dok sam bio na pripremama s klubom, koji je na kraju presudio tome da s obitelji ranije nego sam planirao napustim Bursu', prisjetio se Repeša teških dana pri svom prvom inozemnom angažmanu.

Stravičan potres odnio je gotovo 20 tisuća žrtava, a snažna podrhtavanja i psihoza među ljudima postajali su svakim danom sve teži. Na koncu je u dogovoru sa suprugom donio tešku odluku i napustio je savršeno posložen klub koji je pokorio moćne istanbulske timove.

'Supruga i ja donijeli smo tešku odluku jer smo shvatili da nema smisla živjeti na takav način kada se zgrade svakog dana urušavaju oko tebe. Imao sam nakon toga puno ponuda da se vratim u Tursku, ali moram priznati da je taj period ostavio trag na meni i obitelji kada su u pitanju nesigurnost i nelagoda.'

Ubrzo je stigla ponuda iz Splita, u kojem je vodio momčad i afirmirao nekoliko tinejdžera kao što su Roko Leni Ukić i Drago Pašalić, ali i iskusnih igrača kao što su Nikola Vujčić, Andrija Žižić i ostali. Split uvijek navodi kao jedno od ljepših razdoblja u karijeri…

'Napravili smo fenomenalan rezultat u Suproligi, imali smo 15 pobjeda i u borbi za Final Four ispali smo od moćnog Efes Pilsena. Uživao sam u Splitu, uz lijepo iskustvo s mladom momčadi koja je rasla sa svakom novom utakmicom. Taj mentalitet mi je savršeno odgovarao.'

U Hrvatskoj je s Cibonom i kasnije s Cedevitom, u koju je Atlantic Grupa na čelu s Emilom Tedeschijem uložila velik novac, osvojio sve što se može. No to ga nije zadovoljavalo, uvijek je tražio novi izazov i često je odlazio u inozemne avanture. Neke su se pokazale kao pun pogodak, a neke kao potpuni promašaj.

Ali i sam kaže da je trenerski posao takav…

'U Cedeviti je sve bilo savršeno jer je za europske okvire to bio odlično posložen klub, ali isto tako moram reći da mi je žao što nije napravljen zadnji iskorak u stabiliziranju kako bi se nastavio kontinuitet. Eto, otišli su u nekom drugom pravcu…'

Od europskih klubova vodio je osim Tofasa četiri talijanska kluba, Fortitudo, Romu, Benetton i Milano, nakratko poljski Slask, španjolsku Unicaju iz Malage te kratko Budućnost iz Podgorice. Sada ga čeka Pesaro, a malo je poznato kako ima i iskustvo vođenje reprezentacije Bosne i Hercegovine kada su preko noći opstali bez izbornika.

U karijeri je osvojio pregršt trofeja, igrao je i finale Eurolige s Fortitudom iz Bologne, ali ipak je posebno poglavlje u njegovoj karijeri iskustvo na klupi hrvatske košarkaške reprezentacije, u koju je stigao već 1995. godine zahvaljujući Aci Petroviću. Bio je jedan od ljudi u stožeru kada je Hrvatska 1995. u Ateni osvojila posljednju medalju na velikim natjecanjima (bronca na EP-u).

Iako su mnogi analitičari govorili kako je puno ranije morao dobiti šansu da kao izbornik vodi reprezentaciju Hrvatske, jer u tom trenutku bio je najbolji hrvatski trener, to se ipak nije dogodilo sve do 2006. godine. Razlog su trzavice na relaciji s bivšim predsjednikom HKS-a Dankom Radićem.

Repeša je Hrvatsku kao izbornik vodio od 2006. do 2009., da bi je ponovno preuzeo 2012. godine, a svakako treba reći kako je s reprezentacijom tri puta stigao do četvrtfinala Eurobasketa te jednom do polufinala i to na Eurobasketu 2013. u Sloveniji. Na koncu je Hrvatska osvojila četvrto mjesto. Velik uspjeh je i nastup na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, na koje je kapetana Nikšu Prkačina i društvo odveo preko dodatnih kvalifikacija, kada su ih mnogi otpisali.

'Što se reprezentacije Hrvatske tiče, ne mogu biti nezadovoljan jer sam u dva navrata vodio selekciju od samog početka, dakle od kvalifikacija. Uspjeli smo doći do petog mjesta na Olimpijskim igrama, bili smo četvrti u Europi na Eurobasketu 2013. godine, a opet znao sam da je moglo i bolje. Uvijek može bolje, ali važan je faktor i sreća. U oba moja mandata postigli smo dobar rezultat, ali ne pada mi na pamet glorificirati to.'

Za kraj se dotakao i teme o kojoj treneri baš ne vole govoriti, a to je nagomilani stre,s zbog čega često i pati njihovo zdravstveno stanje.

'Taj stres je neizbježan jer je prisutan svake sekunde kada si uz teren, ali s druge strane ovim poslom ne možeš se baviti ako ne možeš podnijeti enormni stres. Eto, mogu reći kako se u 60. godini života osjećam odlično, dobro sam se odmorio i u novi projekt u Pesaru ulazim prepun motiva. Jako sam rano, kada sam postao trener Cibone, shvatio što su stres i odgovornost i već tada sam si visoko postavio ljestvicu. A sada sam itekako spreman za novi izazov!'

U rodnoj Čapljini, gradu nedaleko od Metkovića, Jasmin Repeša proveo je gotovo cijelu igračku karijeru. Oni koji su igrali s njime kažu da je bio najveći borac na terenu, da za njega nije postojala izgubljena lopta, a posebno je bio poznat po agresivnoj obrani. Igračku karijeru završio je u Dubrovniku, u koji je stigao na studij i u kojem se počeo ozbiljnije baviti trenerskim poslom. No vrlo brzo postao je jedan od boljih hrvatskih trenera i taj status ima i danas. Također je jedan od najtraženijih europskih košarkaških trenera, a na pitanje o odlasku u mirovinu s osmijehom kaže: 'O tome uopće ne razmišljam. Cijeli sam posvećen košarci i još uvijek učim!'