'Što za tebe znači biti dinamovac, Zeko?'

To je pitanje kapetanu Velimiru Zajecu u Dinamovoj reviji postavio Zvonimir Milčec – novinar, književnik i kroničar koji je cjelokupni svoj rad posvetio Zagrebu, njegovim fenomenima, tajnama i legendama. Bilo je proljeće 1982. i do kraja prvenstva imalo se za odigrati još pet kola.

'Pripadnost – intimna, ne formalna', odgovorio je Zajec. 'Način razmišljanja. I ljubav, premda to zvuči malo patetično, ali je tak. Otkad sam počel mislit, bil sam Dinamovac, otkad za sebe znam. I svi su moji oduvijek bili dinamovci. I tata, i mama, i sestra, i žena. I svi ženini. I moja mala Tena.'

Te je godine Zeko predvodio momčad do naslova, prvog nakon 24 godine – on na terenu, Ćiro i njegov bijeli šal s klupe, a deseci tisuća navijača s plavim kapicama i zastavama na tribinama Maksimira. Agresivni i inovativni sustav 3-5-2 bio je nerješiva enigma za suparnike, koji su u pravilu padali već u prvih dvadesetak minuta igre; članstvo kluba dramatično je raslo, a djeca su na parkiralištima, u parkovima i na livadama haklala u minijaturnim Dinamovim dresovima, izvikujući imena svojih heroja: Zeke, Mlinke, Cice, Štefa...

Nikad prije i nikad kasnije maksimirski klub nije bio tako 'in'. No što je važnije, te se mitske '82. 'ideja' Dinama najjasnije profilirala: Dinamo je bio pozitivna energija, optimizam, zajednička radost i pripadnost. U gradu koji je tih godina rastao, razvijao se i dobivao svoje nove urbane ikone (Novi val, Smogovci, Cibona...), 'plavi' su postali možda najjači kohezivni faktor: oko njih okupili su se i purgeri i dotepenci, 'bečka škola' i proletarijat.

I ne samo u Zagrebu: diljem (doduše, mahom kontinentalne) Hrvatske, kao i u ponekim mjestima drugih jugoslavenskih republika, plave su zastavice ušle u dnevne boravke ili su ih pristaše ponosno objesili na retrovizor svog 'Fiće' ili 'Stojadina'. Uz sav respekt romantičarima iz prethodnih desetljeća, tad je Dinamo uistinu postao veliki klub.

Kako je moguće da smo do toga došli do – ovoga danas?

U srijedu je Dinamo odigrao uzvratnu utakmicu finala kupa i u njoj pobijedio Slaven Belupo, trenutno najgoru momčad lige, 2-1. Na stadionu nije bilo ni 500 ljudi, ali ipak je kordon osiguranja na Istoku razdvajao dvije malobrojne grupice navijača, s jednim sektorom tribine kao tampon-zonom. Obje grupice činili su dinamovci, ali netko ih nije želio vidjeti zajedno. Dvije družine nijemo su stajale dok su 'ovlašteni pirotehničari' poviše njih palili baklje u čast preminulom navijaču. 'Bila je to na Maksimiru zaista slika koja će vječno ostati u pamćenju', zabilježila je GNK-ova službena internetska stranica.

Ova nadrealna scena čak nije navijačima bila ni pretjerano čudna, niti su se mediji zbog toga nešto uzjogunili. Maksimir već neko vrijeme pomalo podsjeća na koncentracijski logor.

Bio je to, uostalom, samo još jedan neobičan događaj u posljednjih tjedan-dva, razdoblju koje nisu toliko obilježili događaji na terenu koliko oni izvan njega. Ni to nije ništa čudno, jer već je godinama tako u Dinamu: ono ne strogo 'nogometno' uvijek je važnije.

Gazda je najprije na godišnjoj skupštini obznanio da odlazi, skrenuvši tako pozornost javnosti s izvješća koje kaže da je klub u prethodnoj godini poslovao s gubitkom, potrošivši 225,6 milijuna kuna – 8 više od prihoda, ali 'nema panike jer pare tek trebaju sjesti'. Skupina bivših igrača javno je istupila zatraživši izbore, odnosno ono za što se inicijativa Zajedno za Dinamo već dugo bori, a Gazda ih je sve stigao obezvrijediti i u priču uvesti najpoznatijeg hrvatskog slastičara; ovaj je prekinuo 'silenzio stampa' i nazvao ga 'huljom', a negdje u međuvremenu finaliziran je transfer najvećeg talenta u zadnjih X godina za inicijalni iznos jednak onome što je u Maksimiru svojevremeno plaćeno za Adriana Calella.

Dinamo je pobijedio u Splitu i praktično proslavio deveti naslov zaredom, ali Glava se pobrinuo za to da se poslije utakmice ne priča o tome, nego o njegovom huliganskom sukobu sa 77-godišnjim starcem u svečanoj loži. Poslije 'trijumfa' u kupu, još je jedan igrač navodno uhvaćen u pijanstvu i bit će, prema najavama, drastično kažnjen. Isti oni novinari koji su ga uzdizali kad je stizao, sad ga – kao prema narudžbi – ocrnjuju i tjeraju van iz kluba.

Postalo je nejasno tko će uopće od nositelja igre i sljedeće sezone biti ovdje. Dinamo bi za sljedeću sezonu trebao dovesti praktično cijelu novu momčad ako želi ući u štampariju novca, što je Liga prvaka – ali ima li sredstava za to kad tako slabašno posluje?

'Svaki igrač koji nosi plavu majicu mora makar simpatizirati Dinamo', govorio je prije trideset i više godina, u onom intervjuu Milčecu, Velimir Zajec – jedna u nizu legendi s kojima je Dinamo zadnjih godina obrisao pod. 'I ovaj grad mora osjetiti, intimno usvojiti. I narod, ako hoćete. Bez toga ne ide. Teško je igrati bez simpatije, da ne velim – ljubavi...'

Ljubav?

Mislite li da današnji klupski čelnici vole Dinamo?

Oni vole svoje investicije, planove, dominaciju na domaćoj sceni i osjećaj moći – svemoći – u hrvatskom nogometu. No razumiju li to da stvarna snaga Dinama, ili bilo kojeg nogometnog kluba, ne proizlazi trofeja, uprihođenog novca, statusa i utjecaja? Nego iz one intimne pripadnosti, zajedništva o kojem je govorio Zeko.

Da stvarno vole Dinamo, ne bi li se trebali povinovati glasu naroda – onome glasu koji govori da to nije klub uzurpatora, nego svih onih koji ga patetično vole. Njihovih tata, mama, sestara, žena i svih ženinih, djece...

Čiji je Dinamo? Tko je Dinamo?