Za jedne bauk koji bi nas bacio natrag u ralje 'Jugosfere' iz kojih smo pobjegli pred nepunih četvrt stoljeća, a za druge jedino rješenje za napredak domaćeg nogometa. Uvijek, baš uvijek, ova se tema predstavlja kroz jugonostalgiju ili jugofobiju i svaki pokušaj diskusije o tome mora početi i završiti pitanjima i frazama tipa 'Zar opet sa Srbima?' ili 'guske u magli' i pričama o žestokim rivalstvima, ljubavi i mržnji, strahovima od huliganskih nereda i maštanjima o povratku nekadašnje snage...

Sama činjenica da su to stvari o kojima raspravljamo pokazuje da nije još došlo vrijeme za ozbiljno razmatranje pokretanja regionalne lige – bez obzira na iskustva iz drugih sportova.

Na geografskim širinama koje danas nazivamo tako divno neodređenim imenima – u Hrvatskoj je popularno poetično 'ovi prostori', u Srbiji birokratsko 'region', a u Bosni brutalno prizemno 'Balkan' – najteže je fokus javnosti skrenuti na stvari koje su doista bitne. Još nikad se u nas temi nogometne regionalizacije nije barem pokušalo pristupiti bez dnevno-političkog senzacionalizma te vidjeti što bi klubovi i nacionalni nogometi time dobili, a što eventualno izgubili.

No upravo to pokušava eminentni srpski novinar Vladimir Novaković, koji već mjesecima strpljivo i detaljno mapira plan oporavka tamošnjeg klupskog nogometa u popularnom serijalu 'Rekonstrukcija' za B92. Riječ je o vrhunskom štivu koje bi itekako trebalo zanimati pratitelje nogometnih zbivanja i u Hrvatskoj, jer situacije su nam po mnogočemu usporedive, a Novaković navodi i sijaset stranih primjera i rješenja.

U zadnja dva dijela serijala Novaković je analizirao neke od aspekata mogućeg nadnacionalnog udruživanja nogometnih klubova, s naglaskom na 'ove prostore'. Pozvan da gostujem u njegovoj 'Rekonstrukciji', izložio sam svoje razmišljanje koje bi se dalo sažeti u tri riječi: 'Jugoslavija nije dovoljna!', a obrazloženje slijedi u ostatku teksta.

Frustrirajuće je što se uvijek nekako automatski podrazumijeva da bi 'regionalna liga' značila 'obnovu' bivše savezne lige, a to uopće ne mora biti slučaj. Štoviše, takav bi projekt u današnjim uvjetima gotovo sigurno bio osuđen na propast. Bilo kakvo buduće 'regionalno' natjecanje neće se moći graditi na starim 'krvnim' suparništvima i nostalgiji, a ponajmanje na današnjoj upravljačkoj strukturi u našim klubovima i savezima (čast izuzecima).

Takvo će natjecanje morati biti utemeljeno na infrastrukturi, kompetitivnosti i – naravno – novcu. Naivno bi bilo pretvarati se da se u zadnjih dvadesetak godina ništa značajno u nogometu nije promijenilo i da bi ponovno udruživanje klubova na području bivše države samo po sebi izvuklo te klubove iz krize ili s ruba propasti. I da su svo ovo vrijeme igrali zajedničku ligu, vjerojatno ne bi bili u puno boljem stanju – jer tada ne bi imali samo veće prihode, nego i veće troškove i više ulaganja, a u neriješenim upravljačkim odnosima to bi ih još brže moglo odvesti u dug i propadanje.

Da i dan-danas postoji takva liga, budite sigurni da bismo opet raspravljali o mogućnosti nekog regionalnog natjecanja. Takva razmišljanja, uostalom, postoje u mnogim zemljama diljem Europe i u pravilu su ekonomske prirode. Ne možemo tu priču na 'ovim prostorima' promatrati izdvojeno iz globalne perspektive i samo kroz svoje specifičnosti.

Udruživanje na razini 'Jugoslavije' ne bi donijelo neke velike rezultate i liga bi i dalje bila slaba, vrlo problematična u svakom smislu. Međutim, to nipošto ne znači da do neke vrste regionalizacije u budućnosti (možda i bliskoj) neće doći.

U posljednjih dvadesetak godina na globalnoj su se razini dogodile ogromne promjene u klupskom nogometu. Najjači i najkonstantniji trend je brzo rastući rascjep između bogatih i siromašnih. Paradoks je u činjenici da je tržište igrača liberalizirano i internacionalizirano, a u isto je vrijeme 'product market' (tržište na kojem klubovi nude svoj proizvod) ostalo najvećim dijelom vezano uz snagu nacionalnih tržišta te globalni značaj i marketinški potencijal nacionalnih liga.

Takav je razvoj događaja promijenio nogometnu kartu Europe i onemogućio mnogim tradicionalnim velikanima da se ravnopravno natječu – samo zato što dolaze iz manjih i ekonomski slabijih zemalja s ligama za koje ne postoji značajan globalni interes. Bivši europski prvaci Porto, Benfica, Celtic, Ajax, Feyenoord, Steaua i Crvena zvezda ne mogu realno očekivati da će ikada više ozbiljno konkurirati za osvajanje Lige prvaka.

Iako se radi o klubovima koji po tradiciji, brendu i navijačkoj bazi u pravilu ne zaostaju za nekim drugima iz većih zemalja i jačih liga, oni su osuđeni na to da igračima servisiraju bogatije i služe im kao sparing-partneri u kontinentalnim natjecanjima. Žrtve su liberalizacije tržišta igrača i medijske globalizacije, pa nije nimalo čudno ako u udruživanju u nadnacionalne lige vide svoju jedinu pravu šansu za budućnost – a upravo u zemljama iz kojih dolaze spomenuti klubovi najčešće se govori o takvim planovima.

Ništa, naravno, ne ide mimo UEFA-e – ali što ako UEFA sama inicira stvaranje takvih natjecanja?

Krovna europska nogometna organizacija nije dosad s odobravanjem gledala na takve ideje, ali i to bi se moglo uskoro promijeniti. I UEFA, koja je po svom imenu i biti skup nacionalnih nogometnih saveza (to ponekad zaboravljamo, zar ne?), ima interes ne zatirati dalje (prije svega ekonomski, pa onda i sportski) potencijal velikana iz slabijih liga.

Osim toga, pokazalo se da je projekt Europa lige postigao neuspjeh, a sustav kvalifikacija za Ligu prvaka glomazan je i nepraktičan. Neka buduća (možda i relativno skora) reorganizacija mogla bi naglasak staviti na regionalizaciju diljem kontinenta i neka drugačija natjecanja, a da to ne bi nužno moralo značiti i napuštanje nacionalnih prvenstava. Ako će do toga doći, za očekivati je da će se tražiti integralno rješenje za sve velike klubove u malim zemljama, kroz uspostavu nekoliko nadnacionalnih liga iz kojih bi put vodio izravno u Ligu prvaka.

Druga je tema bi li to onda značilo i skoro formiranje neke pan-europske 'Superlige' u kojoj bi igrali najveći i najbogatiji klubovi. Europska Superliga ionako već postoji, samo u apstraktnom obliku i svi bismo lako mogli nabrojati veliku većinu njenih članova.

No regionalizacija onda ne znači 16 ili 20 ex-Yu klubova, nego puno manje. Koliko ih na području bivše države uopće ima široku navijačku bazu, koliko ih može privući sponzore, investitore i gledatelje te biti sposobno funkcionirati sasvim profesionalno u komercijalnom i kompetitivnom smislu? Jer profesionalni sport košta...

Ako smo realni i iskreni prema sebi, onda ćemo priznati da je to samo 'krema': njih pet-šest, najviše deset. Ugrubo, to su isti oni kojima je od vitalne važnosti da se plasiraju u skupine UEFA-inih natjecanja: oni kojima je nužno potrebno više jakih utakmica, peteroznamenkasti broj gledatelja na tribinama i ozbiljan novac od televizijskih prava da bi napredovali. Zbog njih bi regionalne lige u današnjim uvjetima vrijedilo pokretati – a ne zbog nekih 'socijalnih' rješenja i uspomena na negdašnju veličinu.

Ostalima je zapravo dobro i ovako – odnosno, bilo bi im dobro kad bi se sveli u održive i realne okvire te približili lokalnoj zajednici. A ne da maštaju o mrvicama s UEFA-ine trpeze dok istovremeno njihov 'proizvod' zanima tek tisuću-dvije ljudi, koliko mogu skupiti na stadionu. S time da poredak, naravno, nikad ne mora biti konačan i nepromjenjiv: neki od tih manjih klubova sigurno će rasti i moći dosegnuti razinu potrebnu za korak dalje.

'Jugoslavija' nije dovoljna i regionalizacija nije socijalna pomoć, nego rješenje samo za ozbiljne, velike klubove ili one koji to mogu postati.