'Žirkoooooov!' prolamalo se iz komentatorskih mikrofona nakon spektakularnog gola koji je ruski reprezentativac 19. listopada 2010. postigao za Chelsea u Ligi prvaka protiv kluba koji ga je 2003. odbacio, Spartaka. U općoj euforiji čak su mu i engleski komentatori uspjeli ispravno izgovoriti ime. Nakon više od godine dana u klubu, bio je to njegov prvi (i jedini) gol za Chelsea.

Većina ljudi u Rusiji vjeruje kako je Roman Pavljučenko jedini njihov igrač kojeg se može nazvati uspavanim divom. U krivu su. Takva čudovišta stalno izlaze iz tajnih laboratorija od Sibira do Tambova, grada u kojem se rodio Jurij Žirkov, taj rijetko budni div koji svoje pune vještine uspijeva pokazati samo u Rusiji, na Areni Himki.

Rođen u malom gradu u obitelji koja je bila na rubu gladi, nogomet je počeo igrati da bi što dulje bio izvan doma. Nagrada na turnirima za mlade igrače vrlo je često bila hrana, čime je uspijevao održati obitelj na životu. Nastupima za Spartak, Tambov je privukao pažnju nekoliko većih ruskih klubova. Moskovski Spartak bio je zainteresiran, ali je transfer osobno blokirao legendarni ruski trener Oleg Romancev. Vjerovao je da je dječak premršav i preslab da bi bio uspješan nogometaš.

Umjesto Spartaka, doveo ga je drugi klub iz glavnog grada, CSKA. Vrlo brzo je postao zvijezda momčadi. U Spartaku su žalili nad propuštenom prilikom, a u CSKA-u uživali u igraču vrhunske vještine. Ubacivanja, precizna dodavanja, sudjelovanje u obrani, mogao je sve. Vrhunski nastupi od finala Kupa UEFA-e preko Lige prvaka do Eura 2008. potaknuli su interes velikih europskih klubova. Premda je želio u Bayern, Jevgenij Giner i Roman Abramovič ga nisu puno pitali za mišljenje i završio je u Londonu.

Tehnički potkovan i spreman raditi za sebe i za momčad, nije bilo razloga sumnjati da će se snaći u Engleskoj. Najbolji Južnoamerikanac koji je igrao u Rusiji, Vagner Love, o njemu je jednom rekao: 'Ne vjerujem da je rođen u Rusiji. Prije djeluje kao da je proveo djetinjstvo na Copacabani. Samo to može objasniti njegove vještine s loptom.'

Slično je reagirao i André Villas-Boas kada ga je Chelsea 2011. prodao. No o tom transferu nisu odlučivali drugi. Sam se želio vratiti u Rusiju. U Engleskoj je imao dobrih nastupa, ali nije bio spreman na natjecateljsku atmosferu u momčadi i pritisak očekivanja navijača i novinara. Imao je dojam da nikad nije dobio pravu priliku pa je karijeru odlučio nastaviti u manje zahtjevnoj, ali vrlo lukrativnoj sredini – Anžiju iz Mahačkale.

Malo je reći da navijači u Rusiji nisu bili oduševljeni njegovim odlaskom u Dagestan. Čak i kad je igrao za reprezentaciju, zviždali su mu. S vremenom su prestali, premda i danas ima onih koji ga posprdno zovu Magomed, što je tipično dagestansko ime.

Uslijedio je još jedan izdašan ugovor u još jednom bogatom klubu (moskovskom Dinamu, gdje i danas igra) i sve je u najboljem redu: žena bivša misica koja šokira skandaloznim javnim nastupima, djeca u dobi od sedam i deset godina koja u javnosti puše nargilu, posao na gotovo sasvim praznom stadionom na periferiji Moskve, gdje nekolicina navijača gleda milijunaše kako igraju primitivni defenzivni nogomet.

No nije sve tako crno. Nakon nedavne promjene trenera u Dinamu, Žirkov je odigrao nekoliko dobrih utakmica. Izbornik Fabio Capello voli igrače koji mogu igrati na više pozicija, a Žirkov može biti i bek, i krilo i zadnji vezni.

Za 30-godišnjeg nogometaša, čiji je hobi skupljanje memorabilije iz Drugog svjetskog rata, ovaj će SP biti posljednja prilika za borbu. Već će na sljedeći Euro moći ići vjerojatno tek kao turist, ali za sada još mora biti pravi vojnik.