Bosna i Hercegovina na ovim je Igrama blizu da ostane jedina zemlja bivše Jugoslavije bez olimpijske medalje u svojoj povijesti. Hrvatska, Slovenija i Srbija ih imaju pregršt, Crna Gora, Makedonija, a sada i Kosovo po jednu.

U Riju se mnogo očekivalo od trkača Amela Tuke, brončanog s atletskog SP-a u Pekingu na 800 metara, ali nije uspio ući niti u finale. Bosni i Hercegovini ostali su do kraja Igara tek nastupi bacača kugle Alića, Pezera i Mešića, no za njih bi bio veliki uspjeh uopće plasman u finale, a kamoli medalja pa je realno prognozirati Igre bez BH medalja i ovaj put.

U čemu je problem? Iako je poznata po proizvodnji kvalitetnih sportaša, najveći problem za susjednu nam je državu to što hrvatski i srpski sportaši iz BiH najčešće biraju državu za koju nastupaju prema svojoj nacionalnosti, a ne mjestu rođenja. To je gubitak koji se pokazuje nenadoknadiv na olimpijskim smotrama, jer oni koji ostaju nikako da naprave nešto veliko.

Bosnu i Hercegovinu posebno treba brinuti broj sportaša koji ju predstavljaju na Igrama. Ima ih tek 11 u Riju. Na prethodnim Igrama u Londonu bilo ih je još manje, samo šest, a u Pekingu samo pet. Ako to usporedimo sa Slovenijom koja ima gotovo duplo manje stanovnika, a na svaku olimpijsku smotru dolazi sa šezdesetak sportaša, onda je jasno da nešto u BH sportu ne štima, a nedostatak ulaganja i sustavnog rada čini u ovom trenutku nepremostiv problem.

Međutim, prije ili kasnije pojavit će se BH sportaš ili sportašica koji će se konačno popeti na pobjedničko postolje na Olimpijskim igrama. Nakon toga stvari bi se ipak mogle pokrenuti, a medalje zaredati...