Juppa Heynckesa još i danas u Njemačkoj zovu 'Osram'.

Nadimak je davnih dana dobio po tamošnjem vodećem proizvođaču električnih žarulja, dobro poznatom i na našem tržištu. Razlog? U svojim trenerskim počecima imao je vrlo kratak 'fitilj' i lako bi se razljutio, a u tim bi mu se trenucima lice strašno zajapurilo i 'upalilo' poput žarulje. Ranije su ga tako zvali iz strahopoštovanja ili iz podsmjeha (kako tko...), a sada je to više nadimak odmilja. Jer i Heynckes se vremenom znatno promijenio.

'Jupp je danas puno opušteniji nego što je bio kad je mene trenirao', kaže Lothar Matthäus, koji je kao 18-godišnjak počeo igrati pod njegovim vodstvom. Bilo je to u Mönchengladbachu – Heynckesovom rodnom gradu i matičnom klubu u kojem je i završio karijeru pa te 1979. izravno s terena zasjeo na trenersku klupu i ondje ostao do 1987. Kasnije su jednu sezonu zajedno radili i u Bayernu. 'Nedavno sam čuo da se bacio na slušanje Rihanne i Lady Gage', smije se Matthäus. 'Svjestan je da radi s mladim ljudima i smatra da mora ostati u dodiru s onime što ih zanima i izvan travnjaka. To mu samo pomaže u radu, jer danas više nije samo trener nego i očinska figura.'

'Jupp Heynckes nogometni je manijak, uvijek je bio', kaže Günther Netzer, kultni playmaker koji je s današnjim Bayernovim trenerom do 1973. igrao za Borussiju (M), a zatim prešao u Real Madrid. 'Ali njegova opsesija ga nije zaslijepila – samo ga je učinila jačim.'

Herr Heynckes u veljači je proslavio jubilej – tisućitu utakmicu u Bundesligi, od čega 369 kao igrač i 631 (sad već 635) kao trener. Više od njega (1.033) ima samo Otto Rehhagel, kojega može dostići ako nastavi s trenerskim poslom i iduće sezone u nekom drugom klubu, jer će ga na klupi Bavaraca zamijeniti Josep Guardiola. Nešto takvo je i najavio izjasnivši se da nije još za staro željezo...

A prije šest godina mislio je sasvim drukčije. Objavio je da odlazi u mirovinu i skrasio se na farmi u Schwalmtalu pored Mönchengladbacha sa suprugom, njemačkim ovčarom Candom i drugim domaćim životinjama. O nogometu je pričao kao umorni i ogorčeni starac ističući kako su u Španjolskoj – gdje je s Real Madridom 1998. osvojio Ligu prvaka i zaradio nadimak Don Jupp – uvijek imali puno više poštovanja prema njemu i kako su tamošnji stil života i kultura puno bolji od njemačkoga.

U Njemačkoj je za njega sve krenulo po zlu još kad je 1991. otpušten iz Bayerna, iako je u prethodne dvije sezone osvajao naslove. Uslijedile su dvije godine u Athletic Bilbau pa povratak u Bundesligu – u Eintracht. Već tada, iako mu nije bilo ni 50 godina, Heynckes je smatran za trenera 'stare škole', 'goniča robova' koji sve podređuje rezultatu, forsira strogu disciplinu i ne zazire od iživljavanja nad igračima.

Eintracht je tada imao nekoliko ozloglašenih ljenčina u momčadi i trebao je nekoga da uvede red. Međutim, Heynckesovi postupci izazvali su pobunu u momčadi, a zatim i među navijačima. Trojicu najvećih zvijezda: Jay-Jaya Okochu, Tonyja Yeboaha i Maurizia Gaudina natjerao je na zasebne treninge, toliko fizički naporne da su poslije njih povraćali – kad su se pobunili i odbili igrati u sljedećoj utakmici, trener ih je svu trojicu izbacio iz momčadi. Iako je genijalca Okochu nešto kasnije pomilovao, izgubio je podršku svlačionice i dobio otkaz, a uzdrmana frankfurtska momčad sljedeće je sezone prvi put u povijesti ispala iz Bundeslige.

Godine 2003., Heynckes se iz Španjolske i Portugala opet vratio u Njemačku, ali ovaj put je sve ispalo još gore. Poslije samo četiri kola u njegovoj drugoj sezoni sa Schalkeom, sukob između trenera i igrača eskalirao je u otvoreni rat i stvari su postale prilično ružne. Klupski biznis menadžer Rudi Assauer otkaz je obrazložio aludiranjem na to da Heynckes ima i određenih psihičkih problema: 'Jupp je trener zastarjelih metoda koji se kategorički odbija promijeniti. Jedino što možemo učiniti jest ponuditi mu profesionalnu pomoć.'

Dvije godine ga nitko nije htio, a onda ga je u pomoć pozvala njegova Borussia. Međutim, i ondje je u siječnju 2007. dobio otkaz pod ne samo ružnim, nego i dramatičnim okolnostima: momčad je zadesio niz od 14 utakmica bez pobjede, a trener je primao anonimne prijetnje smrću i živio pod stalnom policijskom zaštitom... Sve to postalo je malo previše i Jupp je otišao u mirovinu kao 62-godišnjak, razočaran, obeshrabren i osramoćen.

Ne znamo što se točno tada događalo s njim; u kasnijim intervjuima spominjao je tešku bolest i višestruke operacije koje su mu spasile život. 'To je imalo velikog utjecaja na mene', rekao je. 'Kad sam razmišljao o tome, shvatio sam koliko se ljudi opterećuje beznačajnim stvarima u životu. Svugdje ćete vidjeti neko nezadovoljstvo, negativnu energiju, gorčinu, egoizam. Ali sve to postaje nevažno kad se suočite s bolešću.'

Kad ga je u proljeće 2009. nazvao stari prijatelj Uli Hoeness i rekao da je otkaz koji mu je dvadeset godina ranije uručio bila 'najveća pogreška koju je napravio kao Bayernov predsjednik', Heynckes nije odolio – iako je ženi obećao da se više nikada neće vratiti trenerskom poslu. Bayern je tražio nekoga da privede kraju sezonu između otkaza Jürgenu Klinsmannu i preuzimanja Louisa van Gaala.

Sastanak je održan u zračnoj luci u Düsseldorfu, sjeća se Hoeness. Direktor Karl-Heinz Rummenigge pitao je Heynckesa samo: 'Jesi li spreman?'. Kasnije je Jupp rekao: 'Ne bih tada prekinuo mirovinu ni zbog jednog drugog kluba na svijetu. Napravio sam to samo iz prijateljstva prema Hoenessu'. I dok su se njemački mediji pitali kako će 'reakcionarni trener kojega je pregazilo vrijeme' dovesti Bayern do Lige prvaka, on je u pet preostalih utakmica osvojio 13 bodova i mirno doplovio do željenog cilja.

Pružilo mu je to, prije svega, osobnu zadovoljštinu, ali i zapalilo staru iskru. Iduće sezone preuzeo je Bayer Leverkusen, a 2011., poslije smjene Van Gaala, ponovo je preuzeo Bayern. Danas momčad koja je dvije godine živjela u sjeni dortmundske Borussije igra vjerojatno najatraktivniji nogomet u svojoj povijesti, a Heynckes sluša Rihannu, na njegovom licu puno je češće osmijeh nego 'Osram' i izjavljuje stvari poput: 'Trebamo uživati u igri, nogomet mora biti zabavan.' Zna da odlazi na kraju sezone, oprostit će se kao najstariji trener u povijesti s bundesligaškim naslovom, ali može li do kraja i u Europi?

Naravno da bi to volio – pa tko ne bi... Ali dojam je da je on, na neki način, svoj najvažniji osobni uspjeh već postigao.