'Čudo' je termin koji se u nogometu prečesto i obično neopravdano koristi. Nogomet nije egzaktna disciplina, ali nije ni igra na sreću pa da su rezultati posve nepredvidivi i ovisni o slučajnostima; ako postoji kvalitetna vizija i volja da se u njoj ustraje, oni će doći.

U ovo vrijeme prije deset godina, Swansea City se nalazio jako blizu samog dna. Momčad se borila za opstanak u posljednjem sasvim profesionalnom rangu engleske ligaške piramide (League Two, četvrta razina natjecanja): početkom siječnja je na jedvite jade pobijedila Lincoln City 1-0 i tako prekinula niz od šest uzastopnih poraza. Na poslovnom planu također se pojavio tek tračak nade kad je do grla zaduženi klub prodan novom vlasniku za simbolični iznos od jedne funte.

No najvećim dijelom je sve izgledalo kao pravo mučenje. Leon Britton, koji je kao mladi veznjak baš tih dana stigao u Južni Wales na posudbu iz West Hama, nedavno je britanskim medijima ispričao anegdotu koja ilustrira dubinu neimaštine s kojom se suočavao Swansea, ali i snagu karaktera koja ga je digla 'iz mrtvih'. 'Navijači su na tribinama iz ruke u ruku dodavali kantu u koju su ubacivali sitniš', rekao je Britton. 'Skupljali su novac za moju plaću, koja je bila znatno viša od onoga što su dobivali ostali igrači. Radilo se o 1.100 funti tjedno, ali mislim da je Swansea od West Hama preuzeo samo određeni postotak toga. Plaća je uvijek stizala na vrijeme, a vjera i lojalnost navijača me dirnula i potaknula da uvijek dajem sve od sebe. Znao sam da će mi baciti tu kantu u glavu ako budu vidjeli da se nedovoljno trudim!'

Iako je u Swanseaju proveo samo pola te sezone, Britton je proglašen za najboljeg igrača, a momčad je tek pobjedom u posljednjem kolu osigurala opstanak. No bio je to samo početak.

Nezadovoljni nesposobnošću ljudi koji su vodili klub te njihovim stalnim prepucavanjima i borbama za prevlast, navijači su osnovali trust s ciljem spašavanja Swanseaja i ulaska zastupnika 'običnih' članova u upravu. Jedan od tih navijača, Huw Jenkins, danas je predsjednik kluba i kaže da je njegov glavni cilj osigurati dugoročno funkcioniranje kluba i pobrinuti se da se onakva kriza kao prije deset godina nikad više ne ponovi. 'Danas igramo utakmice o kakvima nismo mogli ni sanjati, ali nećemo se zbog toga opustiti i umisliti. Najvažnije od svega je imati jasnu predodžbu o tome što jesi i što želiš biti', kaže.

Stvari su se isprva zakotrljale sasvim polako, ali sigurno. Poslije još dvije sezone u najnižem rangu, momčad je izborila ulazak i League One, a do tada se iskristalizirala zajednička strategija vođenja kluba – kako na poslovnom, tako i na samom nogometnom planu. 'Većina klubova nema jasnu viziju nogometnog razvoja', tvrdi Jenkins. 'Oni prepuštaju menadžeru da odredi smjer, ali onda ga mijenjaju kad momčad upadne u rezulatsku krizu. Mi smo se odlučili za drugačiji način i pokušali biti konkurentni klubovima koji misle da je trošenje novca jedini put do uspjeha.'

Kako? Zacrtane su vrlo konkretne smjernice. Budući da se Swansea već u trećem ligaškom rangu susreo sa znatno jačim i bogatijim klubovima poput Leeds Uniteda i Nottingham Foresta, shvatili su da se s takvima neće moći financijski nadmetati. Odlučili su im se suprotstaviti drugačijim stilom igre i ciljanom selekcijom igrača. Postupno je napuštena tipična britanska formacija 4-4-2 s visokim i jakim igračima te preskakanjem sredine dugim loptama i počelo uvođenje sustava 4-3-3 s četiri 'stupa' igre: formiranje 'trokuta' pri dodavanju, zadržavanje lopte u posjedu, presing, što brži napadi i kontranapadi.

Za takav stil igre opredijelila se sama uprava, a treneri su izabirani prvenstveno po kriteriju da se svojom filozofijom uklapaju u koncepciju: najprije (logično) Španjolac Roberto Martinez (danas u Wiganu i stalno u kombinacijama za posao u većim klubovima), zatim Brendan Rodgers (prodan Liverpoolu) i na kraju Michael Laudrup.

Naravno, da biste mogli procijeniti kakva vam igra može donijeti prednost u odmjeravanju snaga s većima i bogatijima, a onda još i znali odabrati trenera i selektirati igrače koji vaše ideje mogu ostvariti, morate posjedovati visoku razinu stručnosti i znanja. 'Sigurno je da nam legenda poput Laudrupa donosi određeni kredibilitet', objašnjava predsjednik Jenkins. 'Ali najvažnije je da se uklapa u našu strategiju – mi ne dovodimo nekoga da nam vodi cijeli klub, jer mislimo da već imamo ljude koji to dosta dobro rade. On je ovdje da surađuje s nama i trenira prvu momčad.'

Swansea u pravilu dovodi mlade i slabije poznate igrače željne dokazivanja, koji po svojim fizičkim i tehničkim karakteristikama mogu odgovoriti specifičnim zahtjevima igre. Usto je i jako uspješan na tržištu transfera – kako u ulaznim, tako i u izlaznim. Španjolac Michu je danas najveća senzacija Premier lige, a doveden je iz Raya Vallecana za tek nešto više od 2 milijuna funti; istovremeno, klub je prodao Joea Allena u Liverpool za gotovo 17 i Scotta Sinclaira u Manchester City za blizu 7 milijuna.

U novcem opsjednutoj, plutokratskoj Premier ligi mali je velški klub rijedak primjer održivosti i racionalnog raspolaganja novcem. Za razliku od velike većine drugih, pa čak i od svog najljućeg rivala Cardiff Cityja (derbi Južnog Walesa spada među najžešće u cijeloj Europi...), nikad nije privukao nekog ultrabogatog stranog ulagača. Još i danas onaj 'krizni' navijački trust drži 20 posto vlasništva i sudjeluje u odlukama važnima za budućnost kluba; još i danas je onaj isti Leon Britton, za čiju su plaću nekoć u kantu skupljali kovanice, standardni član prve postave.

Iako mu je većina nogometnih stručnjaka uoči ove sezone prognozirala ispadanje, Swansea je deveti na prvenstvenoj ljestvici i na pragu finala Liga kupa poslije pobjede 2:0 na Stamford Bridgeu, domu europskog prvaka. Sve to igrajući pozitivan, proaktivni nogomet koji teži posjedu lopte i brzoj transformaciji iz obrane u napad.

Zar je sve to zaista čudo, ili možda rezultat znanja, stručnosti, vizije? Mislite li da će Hajduku čudo pomoći da dostigne Dinamo, a Dinamu da nekoga pobijedi u Ligi prvaka?