Hrvatska nogometna reprezentacija evidentno traži svoj identitet. Jer nakon Svjetskog prvenstva ostala je bez klase Marija Mandžukića, Vedrana Ćorluke i Danijela Subašića. Iako se nije oprostio od reprezentacije, ni Ivan Strinić - zbog problema sa srcem - nije mogao više biti u Dalićevu kadru.

Pridodamo li tome neodlučnost Ivana Rakitića, koji ne zna bi li igrao ili ne, zatim ozljede Šime Vrsaljka, potom i Josipa Pivarića te Marka Pjace, jasno je bilo da će izbornik Zlatko Dalić imati itekako težak posao presložiti momčad.

Međutim, kroz Ligu nacija isprobavao je razne igrače, tražio druga rješenja i 'kemijao'.

A onda je u proljeće krenuo novi kvalifikacijski ciklus, u kojem je ždrijeb htio da Hrvatska nema prejaku skupinu. Istina, nije ni slaba, ali zar je netko pomislio da bismo trebali strahovati pokraj Mađara i Slovaka?

Sada, šest mjeseci kasnije, i dalje smo uvjerenja da strahovati ne trebamo, bez obzira na proljetni poraz u Mađarskoj te kiks kod Azerbajdžana, tim prije što je - nakon kompletno odrađenih priprema, na koje su igrači prošle godine kasnili zbog iznimne fizičke i psihološke potrošenosti nakon Svjetskog prvenstva - Hrvatska pokazala da ima veliki potencijal.

Naime, Nikola Vlašić, Josip Brekalo, Bruno Petković, Karlo Bartolec, a posebno Dominik Livaković rješenja su koja bi u sljedećim godinama trebala biti nositelji igre reprezentacije. Sazdani na temeljima, na kojima još uvijek glavnu riječ vodi Luka Modrić, 34-godišnji kapetan, čija je klasa uvijek neupitna.

Pridodamo li tome da će se na teren vrlo brzo vratiti i Andrej Kramarić, a po svemu sudeći i iskusni veznjak Barcelone Ivan Rakitić, širina kadra - koja je trebala donijeti i tri boda iz Bakua, a ne forsiranje 'umornog magarca' - opet će biti zadovoljavajuća.

Ipak, ono što je jednako važno jest da izbornik Dalić ne bježi od odgovornosti i da je svjestan koji je njegov propust kao najodgovornije osobe.

'Bili smo jako dobri prvih pola sata, dali gol, imali i druge jako dobre šanse. Razbranili smo njihova vratara te je branio sve živo. Nakon toga kod nas se uvukla mala nesigurnost. Više nismo bili pravi. Vratili smo protivnika u igru. Igrali sporije… U drugom poluvremenu pogotovo nije bilo energije, snage ni ideje. Na kraju imamo jedan bod. Šteta. Malo smo razočarani. Trebao sam ranije reagirati. Razgovarali smo na klupi i malo smo pogriješili što prije nismo napravili izmjene. Rebić je napravio dvije sjajne šanse, promašio dva zicera, a njih je sam izborio. Nisam ga htio mijenjati da mu dam još samopouzdanja u tom segmentu. Da se iskupi. Nisam pogodio. Možda je trebalo promijeniti u veznom redu, pojačati se, da tu budemo čvršći. E, sad je gotovo, lako je sad komentirati. Kad sad gledam, možda bi bilo bolje da smo odmah od starta stavili neke druge igrače jer malo je kod nekih bilo previše umora i prevelika je količina energije potrošena protiv Slovaka. Nisam to napravio, zbog toga mi je žao. To je moja pogreška.'

I kao što rekosmo, na greškama se uči.

Pred Hrvatskom su još tri utakmice, od toga dvije domaće, protiv Mađarske i Slovačke, te gostujuća kod Walesa.

Uvidjevši odnos snaga, posebice protiv Slovačke prije četiri dana, sigurni smo da na prepunom Poljudu Hrvatska može odigrati na istom nivou kao u Trnavi te da će u tim dvobojima opet biti najbolja.