Ako živimo u zemlji gdje i jedna zlatna kopačka sa Svjetskog prvenstva doživi da ga vlastita zemlja prezire kao zadnjeg muljatora, snoba i nesposobnjakovića, onda je jasno da je problem nogometaša i njihove društvene uloge puno veći od toga kakvu oni imaju odgovornost za raditi korist društvu. U stvari, puno prije nego se odluče biti na korist morali bi donijeti jednu drugu odluku, a to je da prestanu aktivno i direktno štetiti društvu. Ako bi na vagu s jedne strane stavili pozitivne primjere koje nogometaši daju, a s druge one negativne jako je teško vjerovati da bi vaga 'visila' na onu pozitivnu stranu. Iako nogometaši nigdje u svijetu nisu moralni stup društva niti se to od njih očekuje, kod nas je količina negative posebno izražena. A sve to je do samo jedne stvari - profesionalnosti.

Kao i većina radno sposobnih ljudi u Hrvatskoj, našim nogometašima nedostaje osnovne profesionalne kulture iz koje naknadno vrlo lako proizlazi ta 'društvena svijest', 'odgovornost' ili kako god to nazivali. Ovih dana čitamo o novom pothvatu Cristiana Ronalda koji je našao izgubljeni mobitel, pronašao vlasnicu, vratio joj ga i još ju odveo na večeru. Dakle, to je Cristiano Ronaldo, čovjek označen kao oličenje egomanijaštva, samodopadnosti i bahatosti, a uz to najpoznatija nogometna faca svijeta. Možete li zamisliti neki slični scenarij u nas? Mogu li se takvi scenariji dogoditi?

Možda i da, možda pojedinačni slučajevi postoje, no za ovu priču je bitna percepcija koju, vjerujem, većina dijeli, a to je da je tako nešto nemoguće. Da se razumijemo, Cristiano Ronaldo je lovac na klikove i simpatije, iza sebe ima PR mašinu i vraćanje mobitela je definitvno odličan PR potez, ali u konačnici to nema ni veze. Svrha je psotignuta, jedna djevojka je usrećena i 'društvena korist' je postignuta. CR je dovoljno profesionalan da zna da njegov uspjeh i zarada uvelike ovise i o tome koliko ga se i kako medijski doživljava, profesionalnost je to kakva kod nas ne postoji u gotovo nikakvoj djelatnosti, pogotovo ne sportskoj. CR je svjestan da njejgov odličan život najviše ovisi o tome koliko je nogomet popularan, koliko ga ljudi gleda i koliko novaca u njega ulazi i čini što može da imidž održi dobrim.

Kod nas te svijesti u nogometaša nema, inače ne bi slušali besmislene izjave poput onih Dinamovih nogometaša da se oni 'ne osvću na tribine i ne razmišalju o razlozima zašto su tribine prazne'. Oni moraju o tome razmišljati jer bi im, u normalnom svijetu, upravo o tome najviše ovisio kućni budžet i sigurnost do kraja života. No, kod nas je sve izvrnuto pa im egzistencija ne ovisi o plaćenim ulaznicama, suvenirima i TV pravima nego im ovisi o dobroj volji jedne obitelji koja gotovo pa jedina može osigurati da se nogometaš 'probije'. U takvim uvjetima jasno je da nogometaš ne razmišlja o tome kako biti 'društveno odgovoran' nego sasvim drugačije. Oni koji trenutno nisu u Mamićevom 'stadu', pak, pokušavaju biti ono što Mamić treba i želi da bi se nekako probili do tih razina, pa niti ne pomišljaju ulaziti u neke debate o stanju našeg nogometa ili propitivati neke u najmanju ruku čudne situacije.

I zaista je teško kriviti nogometaša zbog toga. On ima svoju karijeru, obitelj i život i nastoji napraviti najbolje što je za njega. Možda netko sa strane to može osuđivati kao sebično ili društveno neodgovorno, ali dok nisi u toj koži i dok ne probaš kako je to imati mogućnost osigurati svojim unucima sve što ikad požele ne možeš znati kako bi postupio. Sve je to OK do jedne granice, a ta granica je ona koja vrijedi i za bilo kojeg drugog građanina ove zemlje, a to je poštivanje zakona. Luka Modrić smije biti Mamićeva marioneta koliko god želi, može ga slijepo slušati i povjeravati karijeru u njegove ruke i može žmiriti na Mamićev lifestyle i posao koliko želi, ali, kao i ti i ja, mora ipak slušati i poštivati neke temeljne zakone ove zemlje. A to uključuje da ne može ušetati u banku, podići 10, 20 ili 50 milijuna kuna iz nje i zatim ih samo predati Mamiću da ih on uplati na račun sebi (naravno, ako su medijske priče o ovome istinite).

Takve su barem priče o istragi koja se vodi, takva su saznanja predstavljena javnosti. Luka Modrić nije iznad zakona i ne može šamarati se svojim milijunima kako misli da mu je zgodno. Ako financijska pravila postoje za Tedeschija i Todorića te za mnoge druge milijunaše u HR onda ona vrijede i za Modrića. Nije grijeh ne biti informiran, ali zakon ne može opravdavati baš svaku glupost i Modriću (ili bilo kome drugom) ne može btii isprika da je radio samo ono što mu je Mamić naredio. Naravno, Modrić je samo primjer, vrijedi za svakog nogometaša koji je izbjegavao poreze i financijske propise i šibicario se milijunima u kuvertama kao da posuđuje nekom 10 kuna za cigarete.

Ako u HR imamo nogometaše koji su spremni prepisati svoju karijeru, zaradu i sigurnost ljudima sumnjiva morala, onda je govoriti o 'društvenoj odgovornosti' smiješno. Onda smo jako daleko od toga da očekujemo od nogometaša humanitarne činove, poštivanje ljudskih prava ili usrećivanje onih nesretnijih od sebe. Biti društveno odgovoran nije pojaviti se na nekom humanitarnom turniru, podijeliti nekoliko autograma ili pokloniti set lopti matičnom klubu. Društvena odgovornost počinje sa pružanjem primjera onima manje eksponiranima i pogotovo djeci o tome kako živjeti i kako se ponašati.

Izbjegavači poreza, partneri lihvara i pijanci koji bježe iz kampova (radnih mjesta) da bi se provodili u narodnjačkim klubovima nisu primjeri društvene odgovornosti, ali oni to niti ne pokušavaju biti. Ne pokušavaju zato jer znaju da u Hrvatskoj od javnog mnijenja ili dojma ne žive, potpuno im je svejedno je li na utakmicama 100 ili 10.000 ljudi, oni u Hrvatskoj žive iz drugih izvora. A postoji razlog zašto Srna ili Olić nikad u svojim klubovima nisu pomislili na to da pobjegnu s priprema i zapale na 'cajke' ili zašto Modrić ne ušeta u madridsku banku i ne podigne par milijuna eura pa ih počne dijeliti managerima i prijateljima, razlog je to da dobro znaju da u sređenijim zemljama takvi potezi su direktno karijerno samoubojstvo. U Hrvatskoj najgore što im se može dogoditi je da ih se par dana razvlači po novinama, nakon toga brzo postaju 'mangupi koji bolje igraju nakon što malo izađu i popiju' ili 'žrtve koje je zli Mamić zastrašio i prevario'. U takvim okolnostima, zadnja stvar koja je našem nogometašu na pameti je što javnost misli o njemu ili kako da bude odgovoran prema društvu.