Usprkos tome što je u Hrvatskoj igrao do 26. godine života Kruno Simon, jedan od rijetkih hrvatskih košarkaša koji godinama igra u Euroligi važnu ulogu u svojoj momčadi, primjer je mladim igračima kako ne treba žuriti u inozemne klubove zbog puno veće plaće. Kaže kako baš ništa u svojoj karijeri ne bi promijenio uz dodatak kako mu je želja da nastupi na još jednim Olimpijskim igrama jer su mu one u Rio de Janeiru ostale u jako lijepoj uspomeni.

'Dobili smo pozivnicu po Fibinom rankingu što sugerira kako nije sve tako crno i da smo ipak nešto napravili u proteklom razdoblju. Te kvalifikacije su velika šansa za nas, no treba biti realan i reći da od ove 24 selekcije velik broj njih žele igrati na Olimpijskim igrama i imaju kvalitetu. Znamo da će biti jako teško kvalificirati se, ali moramo napraviti sve što je moguće da izborio Tokio 2020', kazao je u uvodu dobro raspoloženi Simon za kojeg je izbornik Veljko Mršić u društvu prokomentirao kako 'nikada tako dobro nije izgledao i bio pripremljen.'

Iako do srpnja 2020. i dodatnih olimpijskih kvalifikacija ima puno vremena Kruno Simon jedva čeka okupljanje. Na pitanje hoće li im biti problem igrati na nekom vrućem gostujućem terenu samouvjereno je rekao:

'Poznato je kako još samo četiri reprezentacije idu na Olimpijske igre pa samim time puno toga ovisi o ždrijebu te o domaćinu turnira, ali mi sebe nikako ne smijemo podcjenjivati jer smo već jednom dokazali da je moguće tim putem doći na OI. No, ako se i ne uspijemo plasirati neće biti tragedija jer je ipak najvažnije da smo prisutni i da ne gubimo još jedno ljeto.'

Sljedećeg ljeta imat će te 35 godina. Ako se Hrvatska plasira na OI čini se da biste se sa stilom mogli oprostiti od najdražeg dresa. Bolji scenarij teško je zamisliti?

'Uf, uopće ne razmišljam o tome. Nas je u Riju jedna lopta dijelila od borbe za jedno od odličja i iskreno volio bih opet to osjetiti. Olimpijske igre su san svakog sportaša i zaista bi bila ogromna stvar za hrvatsku košarku, a moram reći i za mene da opet uspijemo. Ovdje u Zadru razgovarao sam s izbornikom Mršićem i rekao mi je kako je spreman sve poduzeti kako bismo se plasiramo u Tokio. Mogu samo reći u svoje ime kako ću dati sve od sebe da iskoristimo šansu koja nam se pružila.'

Velik problem su mnogobrojni otkazi i činjenica da se nekim igračima ne igra za reprezentaciju. Kako vi gledate na to?

'Iskreno, ne volim govoriti o igračima koji otkazuju jer svatko ima svoje razloge i svatko ima svoj život. Moj način razmišljanja je jednostavan; igrati za svoju domovinu je vrhunac za sportaša. OK, svi mi igramo za klubove i dobro zarađujemo od ugovora, ali ja sam odrastao tako da shvatim kako je vrhunac kada igraš za svoju domovinu. Eto, na SP-u Luis Scola koji je u 40. godini dokazao je da se ne treba dijeliti na mlade i stare nego na najbolje. Mene samo obitelj i zdravlje mogu spriječiti da se ne odazovem, a ako te dvije stvari kod igrača funkcioniraju onda nije u redu da netko otkazuje nastup.'

No, za razliku od nogometa gdje Uefa i Fifa jasno govore kako bez valjanog razloga ne možeš igrati za klub ako se ne odazoveš izborniku, u košarci je situaciju drukčija?

'Uefa i Fifa bolje funkcioniraju nego Uleb i Fiba koji su dva potpuno drukčija svijeta. Činjenica da kvalifikacije za SP nisu mogli igrati najbolji igrači je nebulozna! Eto, to što se događa u košarci je specifično i tako nešto nije moguće u niti jednom drugom sportu.'

Prošla sezona bila vam je fantastična; s Efesom ste postali prvak Turske i vice-prvak Europe. No, s druge strane kao navijač Dinama imali ste prilike svjedočiti povijesti i bodriti Dinamo na nekim utakmica na putu do europskog proljeća nakon 49 godina. Bolje nije moglo?

'Skoro pa savršena sezona, kao u snovima. Igrali smo finale Euolige, postali smo prvaci Turske i uz sve to kao navijač Dinama sam uživao u europskom proljeću. Eto, moj tata Đuro se ne sjeća kada je Dinamo zadnji puta dočekao proljeće u Europi jer je tada imao nekih osam godina, ha, ha.'

Vratimo se na sezonu u Efesu. Što je po vama bio ključ i kada ste shvatili da bi ovo mogla biti vaša sezona?

'Amerikanac Shane Larkin je bio jezičac na vagi koji nam je donio pobjede u ključnim utakmicama iako tako nije počela sezona jer se dugo tražio, a mučila ga je i ozljeda. Larkin nas je nosio do titule u Turskoj i finala Eurolige, a bez njega bismo teško stigli tako daleko. Bili smo momčad od koje su svi strahovali. Meni osobno je drago zbog ljudi i klubu koji su dobri, a tu je i naš Tomica Mijatović koji godinama radi kao pomoćnik u klubu i svi ga vole i cijene.'

Na pitanje bi li nešto promijenio u svojoj karijeri, jer ipak je kasno otišao u inozemstvo, iskreno kaže:

'Otišao sam van s nekih 26 godina što iz današnje perspektive izgleda kasno, ali ništa ne bih promijenio. Odrastao sam u Zagrebu i u klubu iz Trnskog imao sam, za naše prilike, stvarno odličan ugovor koji je danas nepojmljiv. Jednostavno mi se nije išlo van za malo više novaca. Prvi strani klub bila mi je Unicaja jer sam se želio okušati na razini koja me zanimala, a to je Euroliga. Danas je u Hrvatskoj drukčija situacija, liga je ipak slabija nego prije i iz te perspektive shvaćam neke mlade igrače koji bježe glavom bez obzira u strane klubove. I tu nije razlog samo novac nego žele napredovati i žele igrati na višoj razini. Podatak kako niti jedan hrvatski klub ne igra u europskim natjecanjima ove sezone sugerira kako mladi igrači baš neće puno napredovati. Volio bih da se varam.'

Obzirom da polako ulazite u veteranske godine sigurno se uhvatite u razmišljanju koliko još sezona možete odigrati na visokoj razini?

'Osjećam se super, ali teško je procijeniti kako ću se osjećati za šest mjeseci ili godinu dana. Kad vidim da mi je problem ustati se iz kreveta ili otići na trening, terapiju prestat ću igrati. Zasad uživam u svemu ovome. Velika želja mi je da karijeru završim u Hrvatskoj, uvijek sam govorio da će to biti u mom KK Zagrebu, ali taj klub nažalost više ne postoji. No, kad bih morao birati klub, kao dečko iz Zagreba sigurno bi barem jednu sezonu volio odigrati u Ciboni. Kao klinac sam gledao sve utakmice Cibone i Dinama. To se nije propuštalo.'

Poznato je kako ste veliki navijač Dinama, no zanima nas kakvo je vaše mišljenje o stadionu. Što je po vama najbolje rješenje?

'Nisam blizak upravljačkim strukturama kluba, ali što god se može neka se hitno napravi jer za Grad Zagreb je sramota na kakvom stadionu Dinamo igra. Sramota je naravno i za hrvatsku reprezentaciju koja je druga na svijetu! Imamo jednu od najjačih ekipa na svijetu i imamo to ruglo od stadiona. Lokacija? Ma neka se napravi bilo što, neka nosi stadion bude u Blatu ili Velikoj Gorici. Meni je svejedno! Samo neka se napravi već jednom jedan pravi stadion na koji ćemo svi s guštom dolaziti.'