Bio je Josip Kuže i igrač Dinama, za koji je odigrao 384 utakmica, u generaciji s Dragom Vabecom, Snješkom Cerinom, Cicom Kranjčarom, Velimirom Zajecom, Stjepanom Deverićem, ali bio je i u dva navrata trener prve momčadi. Prvi put na početku posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, kada je trenirao Zvonu Bobana, Davora Šukera, Mladena Mladenovića, Kujtima Shalu, Andreja Panadića i druge te u sezoni 2005/6., nakon one sramote u 'ligi za bedaka', kada su pod Jožinom palicom dominirali Eduardo da Silva, Luka Modrić, Vedran Ćorluka...

Naravno, Dinamov VIP salon u petak je bio premali da bi primio sve one koji su se htjeli još jednom, na Njegovom Maksimiru oprostiti od nikad prežaljenog Josipa Kužea. Bile su, uz suprugu Višnju, sina Marka i snahu Ivu, tu klupske legende Štef Lamza, Marko Mlinarić, Marijan Čerček, Fahrija Mustedanagić, Josipov najbliži suradnik Džemo Mustedanagić, kolege i prijatelji Branko Ivanković i Ivo Šušak te mnogi predstavnici iz saveza i kluba.

Predsjednik Dinama Mirko Barišić Kužeu je posvetio rečenicu: 'On je sada na boljem mjestu otkuda prati nogomet i Dinamo,' a posebno je emotivan bio istup Mirka Bazića, Dinamovog trenera koji je tijekom sedamdesetih imao obrambeni oslonac u Josipu Kužeu.

'Sjećam se da smo jedno, 1974. upali u gadnu krizu. Nismo nikoga dobili pet utakmica, a u goste nam je dolazio tada veliki Velež, koji se borio za naslov prvaka, s Bajevićem, Halilhodžićem... Kuže mi je došao i rekao: 'Spremni smo u glavi, od danas će biti bolje.' I odigrao je sjajnu utakmicu i dobili smo i zaista krenuli rasti kao momčad. Tu smo utakmicu, uz sjajnu njegovu igru i pobijedili... Četiri godine kasnije, zabio im je i u Mostaru za pobjedu. Također, gledao sam jednu sliku, na kojoj su on i Miljković jedan do drugog.. Bili su najbolji igrači u velikoj pobjedi pred 100-tinjak tisuća ljudi na Santiago Bernabeuu protiv Reala. Kuže je volio nogomet, ali s njim ste mogli pričati o svemu. Iako je bio diplomirani pravnik volio je pričati o Platonu i Aristotelu, citirati Jesenjina i Baudelairea, a ja ću ti, Joža, posvetiti pjesmu od Dobriše Cesarića...
'Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.'

Govorio je i Zorislav Srebrić, koji je dugi niz godina radio u Dinamu te mu čak i bio trener, a 1967. sudjelovao i u formiranju nogometne škole Hitrec - Kacijan, koju je od početka 70-ih pohađao i Joža.

'Bio je neobičan dječak, visok, mršav, a na treninge je dolazio s torbom na leđima, ali ne onom sportskom. Već je u njoj nosio violinu, jer pohađao je glazbenu školu, pa je morao usklađivati treninge i odlaske u školu. Potom se upisao i na pravni fakultet te je završio trenersku školu i jasno je da je riječ o izuzetnom čovjeku i treneru, ali koji je bio i učitelj i odgajatelj. Dragi Joža, neka ti je laka zemlja i počivaj u miru', bile su Srebrićeve riječi kojima se oprostio od Kužea.