Prisjećajući se tog događaja, rekao je:

'Vraćao sam se iz Belgije u Beograd, na autocesti kroz Njemačku promašio sam skretanje za Köln. Usporio sam kako bih nakratko vidio kako se mogu vratiti na pravu cestu, a onda… Sve se dogodilo u trenutku, prvo su jaka svjetla nekog kamiona obasjala moj automobil, a onda se čuo ogroman prasak. Nastao je mrak, tišina, sve je stalo.'

Nakon nesreće, doživio je kliničku smrt i probudio se iz kome nakon 12 dana:

'Vatrogascima su trebala tri sata da me izvuku. Doživio sam kliničku smrt, liječnici su se borili za moj život, svi su mi organi otkazali. Probudio sam se poslije 12 dana iz kome, spasilo me to što sam imao jako srce.'

Klub Lokeren, za koji je tada igrao, ponudio je pokriti sve troškove liječenja, no njegov kum, Dejan Stanković, bio je brži:

'Kolege iz Belgije odmah poslije nesreće došli su u bolnicu da me posjete, tražili su od liječnika u Njemačkoj najbolji mogući tretman i terapiju za mene uz riječi da će oni kao klub snositi sve troškove. Međutim, netko je bio brži. Sve bolničke troškove, njegu i ostalo platio je moj dobri kum Dejan Stanković. Tada je igrao u Italiji i obilazio me kad god je mogao, na rastanku mi je govorio: 'Labude, samo se ti bori.' Njegove riječi ni danas ne zaboravljam.'

Unatoč teškim prognozama, Milojević je pokazao nevjerojatnu snagu volje:

'Život je čudo! Govorili su mi da ću moći jesti samo kašice, da ću ležati u krevetu, da neću moći govoriti, da će biti vrh ako sjednem, ali ja sam sjeo. Doduše, u invalidska kolica, ali sam sjeo. Uspio sam sjesti i za volan automobila. Da su me vidjeli liječnici, jamčim da bi pojeli svoju diplomu.'