Tako je u velikom razgovoru za portal Mozzart Sport govorio o izazovu koji ga čeka, potencijalnoj smjeni generacija u reprezentaciji, strancima u domaćim ligama i regionalnoj ABA ligi, a na zanimljiv način dotakao se i mladih košarkaša koji su požurili s odlaskom u NBA ligu i brzo su se vratili.

Tako se u razgovoru dotakao velikih igrača s kojima je radio, a obzirom da ima veliko iskustvo jako dobro zna što govori:

'Veliki igrači su oni koji su shvatili da nisu oni genijalci, već sastavni dio tima, pa su kroz taj tim postali genijalci.'

Tako se dotakao i teme odlazaka mladih igrača u NBA, što se odmah smatra uspjehom, iako je istina ipak malo drukčija. Tako se NBA tema sama od sebe otvorila…

'More igrača je otišlo u NBA i nema ih nigdje više. Iz Europe, sa prostora Jugoslavije. Otišli su vrlo rano i taj potencijal nisu potvrdili. Otišli su prerano. O njima se ne priča. A njih je puno više od ovih koji su uspjeli. Trebaju mediji pogledati malo i s druge strane jer i vi vršite utjecaj na javno mišljenje. Da i roditelji shvate da NBA može biti cilj, zašto da ne, ali u Pirotu kažemo: prije zore ne sviće. Sve ima svoj red. A mi nekad neke stvari preskočimo', kazao je Pešić koji je vodio zlatnu juniorsku generaciju 1987. do titule prvaka svijeta. U njoj su tada bili Toni Kukoč, Vlade Divac, Dino Rađa, Saša Đorđević i drugi. Tada nitko od njih nije žurio u NBA ligu jer je bilo drugo vrijeme. Ali su isto tako znali da će njihovo vrijeme doći i naporno su radili. A podatak kako su Divac, Rađa i Kukoč u američkoj Kući slavnih dovoljno govori. No, danas mladi žure u NBA, žure kako bi dobro zaradili…

Kada je o mladim igračima riječ Pešić je dodao:

'Vidim ja takve mlade igrače, ali volim ih prvo osjetiti, da mi prođu kroz ruke. Znaš kako, mi vrlo brzo proglašavamo supertalente, a oni su kao trska. Brzo rastu i lako se lome', kazao je dodavši:

'Mladi igrači ponekad imaju problem strpljenja. Žele što prije dostići neke svoje idole. Ali moraju se zadovoljiti određena pravila u planiranju karijere jednog igrača. U tome je osnovna stvar strpljenje. Prvo je to. Čije strpljenje? Igrača prvo. Onda i roditelja i agenta i trenera. Najvažnija stvar je da igrači moraju raditi razliku između igranja košarke i treniranja košarke. Te radne navike, sad se stvaraju. Za to su zaduženi treneri, a danas imamo situaciju da zahtjevan trener postaje problem, jer previše traži. Nije to baš jedan, dva, tri, idemo dalje. ’Vamos a la playa’, što kažu Španjolci. Put mora postojati. Nije se jedan Dejan Bodiroga, primjera radi, samo pojavio tek tako.'

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.