Nakon šoka u Osijeku, u kojem su Bojan Bogdanović i društvo poraženi od Litve, novi bolni udarac stigao je u Gdanjsku, u kojem je Poljska bila bolja 79:74. S ta dva poraza eventualni plasman na Svjetsko prvenstvo koje se sljedeće godine održava u Kini sveden je na teoriju. Naravno, šansa za plasman još postoji, a to znači da do kraja kvalifikacija naši košarkaši više nemaju pravo na 'kiks', uz dodatak kako Poljsku treba pobijediti s barem šest koševa razlike.

No obzirom na kalendar natjecanja, psihičko stanje igrača koji su u reprezentaciji te činjenici da za preostale četiri utakmice ne možemo računati na naše NBA igrače, jasno je kako će izbornik Dražen Anzulović teško nešto izmisliti do kraja studenoga, kada Hrvatska dočekuje Mađarsku te nekoliko dana kasnije, kada odlazi na gostovanje u Litvu. No dok nada postoji, treba pošteno odraditi svaku utakmicu, uz jedan veliki ALI.

'Mogu reći da je ovo loše. Sve je viđeno, nema se tu što dodati… Katastrofa, dotakli smo dno. Sve ostalo ovako vruć ne mogu komentirati', nakon utakmice kazao je za Sportske novosti predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Stojko Vranković.

Kratka i jasna izjava koja sve govori. Dotakli smo dno i sada, kako je nedavno kazao Dino Rađa nakon kadetskog zlata, treba početi graditi novu reprezentaciju iz temelja.

S ova dva poraza od Litve i Poljske vrlo je izvjestan scenarij kako Hrvatske na velikim natjecanjima neće biti pune tri godine, osim ako se ne poklope neke stvari i malo nam se osmjehne i sreća. U najcrnjem scenariju, osim na Svjetskom prvenstvu 2019., neće nas biti ni na Olimpijskim igrama 2021. u Tokiju. Ukratko, hrvatska košarka dotakla je dno i vrijeme je za promjene.

Toga su vjerojatno svjesni i čelni ljudi Hrvatskog košarkaškog saveza predvođeni predsjednikom Stojkom Vrankovićem i njegovom desnom rukom Dinom Rađom. U toj priči je naravno i glavni tajnik Josip Vranković i pod hitno moraju osmisliti što i kako dalje. Ima li smisla uopće u preostale četiri utakmice (u veljači nas čeka domaća utakmica protiv Poljske i gostujuća kod Mađarske) pozivati iste igrače ili treba odmah napraviti smjenu generacija i pozvati nekoliko zlatnih kadeta kao što su Roko Prkačin i Boris Tišma, nekoliko najboljih juniora i one starije koji zaista žele igrati za svoju domovinu?

Ionako je jasno da Hrvatska već nekoliko godina ne može računati na svoje najbolje igrače. Razlozi? Neki iz svojih privatnih razloga ne žele igrati (Leon Radošević), neki su se oprostili prerano iako bi bili od velike pomoći (Ante Tomić), a neki se nisu odazvali za ove dvije utakmice uz ispriku kako imaju obveze u svojim NBA klubovima (Mario Hezonja i Dragan Bender). Dok ne bude kulta reprezentacije, kao što ga imaju nogometaši ili rukometaši, jasno je da neće biti ni uspjeha. Bljesak iz 2016. i nastup na Olimpijskim igrama u Riju ostao je tek lijepa uspomena. Do nekog novog velikog natjecanja...