Da jabuka nikad ne pada daleko od stabla, stara je i poznata uzrečica, koju moramo i ovog puta ponoviti. Naime, sin pokojnog Branka Cikatića, koji nas je nakon duge i teške bolesti napustio ovog proljeća, Bruno Cikatić dodatno je zapeo, stisnuo zube i uz znoj i treninge želi ostvariti svoj cilj. Fizička konstitucija je identična, tehnika također.

Ovo je njegova priča, odnosno želja da dospije do vrha, ali nažalost, bez pratnje svog oca od kojeg bi imao štošta naučiti.

>> Jedan od najboljih svjetskih trenera kickboxinga u Dalmaciji otvara svoj klub, a iz kojeg su izlazili sami velikani i prvaci

'Počeo sam boksati s 15 godina iako se mom ocu nije svidjelo što sam krenuo na boks. Kad sam bio mali, branio mi je ulazak u dvoranu jer me htio zaštititi od tog težeg puta, teškog sporta, ozljeda, udaraca i mučenja. U to me je vrijeme gurao na nogomet jer sam bio jako brz i mislio je da bi mogao uspjeti kroz nogomet. No ja nisam baš volio momčadski sport, a i vidio sam da sam fizički jači od većine mojih vršnjaka. Što sam bio stariji, sve više i više me vuklo na borilačke sportove, počeo sam gledati oca i njegove mečeve i zaljubio sam se u sport iako se to njemu nije svidjelo. Pustio je da probam, ali što je meni bilo najvažnije - uvijek bi me podržavao u bilo čemu što sam odlučio. I tako sam izabrao baš boks jer je moj otac postigao sve što je mogao u kickboxu i muay thaiju pa bih ja volio nastaviti i proširiti naše prezime i u druge borilačke sportove', rekao je za tportal Bruno Cikatić, koji će za koji mjesec napuniti 18 godina.

Znamo da već sada zovu vašeg prijatelja Tonćija Mihovilovića da dođete u Japan što prije, ali i da bi vas Thom Harinck rado imao pod svojim okom u Amsterdamu. Kakvi su vam planovi?

'Moj plan trenutno je završiti srednju školu. Imam još jednu godinu do kraja, a naravno, ovdje ću i trenirati. Nadam se, i natjecati se što je više moguće. Kada završim srednju školu, planiram otići u Amsterdam, koji je bio drugi dom mome ocu i tamo je on također započeo svoju karijeru. Znam da su ga tamo jako voljeli, poštovali i bili pravedni prema njemu. Hvala Bogu, imamo puno ljudi koji bi mi tamo pomogli i pružili mi najbolje uvjete za trening i smještaj. Tamo bih skupio još više iskustva, a vjerujem i dodatno napredovao. Imamo tamo i jako dobrog obiteljskog prijatelja, nizozemsko-američkog glumca, ali i bivšeg MMA majstora i kick-boksača Sebastiana Basa Ruttena, koji se pak ponudio da treniram i kod njega, ali i da mi otvori put prema Americi. Želja mi je otići i u Japan, odraditi nekoliko profesionalnih mečeva, jer i oni me već sada zovu. A još pod dojmom svega što se događalo u našim životima posljednjih dvije godine, ali i nakon tatine smrti, shvatio sam koliko ga cijene u Japanu. Mislim da čak mogu reći da su ga u Japanu voljeli najviše, poštovali ga i tretirali kao jednog od najvećih boraca.'

Dakle, iako je izbor prilično surov, preko boksa želite dostići uspjehe pokojnog oca Branka?

'Moji ciljevi su da postignem jednako, a možda nekad u budućnosti čak i više nego je to uspio moj tata. Da budem boksački prvak svijeta i da se borim protiv najvećih imena u tom sportu. Moja najveća motivacija je da pružim i da pomognem obitelji, baš kao što je i ona bila uz mene. Moja mama i sestra su bile i uvijek će biti najveća podrška u mome životu. I želim nastaviti voditi očev klub Tigar Cikatić, uz pomoć njegova prijatelja Tonćija Mihovilovića, koji je i sad uz mene i pomaže mi da ostanem na dobrom i ispravnom putu te da oko mene nema nikakvih negativnosti, ali i negativaca, kakvi su se znali pojaviti oko mog životnog uzora.'

A mama kao mama. Tako će i Ivana Cikatić stisnutih šaka bodriti svog sina.

'Thom je rekao da je nevjerojatno talentiran i da kada gleda Brunu, kao da vidi Branka. Uvjeren je da Bruno da ima velike šanse uspjeti u boksu jer u ovih nekoliko zajedničkih treninga jako se iznenadio time koliko je talentiran i dobar', otkrila nam je Ivana Cikatić.

Kod velikog trenera Thoma Harincka proradile su emocije. Kako i ne bi kada je više od 30 godina bio uz Branka, a sada je preuzeo brigu o njegovu sinu.

'Imao sam pomiješane osjećaje, od onog tužnog i praznog, jer nema više mog velikog prijatelja, do drugog, sretnog i ponosnog što ću trenirati s njegovim sinom. Kada treniram s Brunom, u njemu gledam Branka i proživljavam one prekrasne trenutke otprije 30-ak godina. I nikako se ne mogu pomiriti s time da Branka više nema. Ali i zato sam ponosan kada vidim u kakvog je sportaša izrastao Bruno. I zaista sam ostao iznenađen kada sam vidio koliko je napredovao zadnjih mjeseci, ali i u ovih nekoliko treninga. Zbog svega toga sam siguran da će biti vrhunski borac', zaključio je Thom Harinck te se potom bacio u planiranje novih treninga s Brunom.