Od 2009. Červar je stanovnik Skoplja, vodi momčad Metalurga, a odnedavno je i izbornik makedonske rukometne reprezentacije. Upravo je proslavio 65. rođendan (22. rujna), no i dalje radi punom parom.

Kako se uopće Lino Červar našao u Makedoniji?

Iskreno, nisam ni razmišljao da ću ići u Makedoniju. Isprva je bilo malo nesigurnosti, ali sad mogu reći da je ovo sjajna dionica mog života, iskustvo u kojemu sam upoznao nove ljude, stekao divne prijatelje, a to se ničim ne može kupiti. Tako sam danas bogatiji čovjek!

U karijeri ste vodili talijansku i hrvatsku reprezentaciju, danas ste makedonski izbornik. Kako se motivirate?

Uvijek je to neki nov izazov, rukomet je moj život, uživam raditi s mladim ljudima, odgajati i stvarati nove rukometaše, ali ih ujedno i oblikovati kao osobe. I na to sam ponosan, podigao sam mnogo dobrih igrača, ali ujedno znam da sam podigao i još bolje ljude. Puno je to posla, ali je to i veliko zadovoljstvo. To je najbolji motiv.

U bogatoj su vas karijeri često omalovažavali, čak i nakon najvećih uspjeha i osvajanja zlatnih medalja postavljalo se pitanje vaše kompetencije, utjecaja, znanja… No niste se dali obeshrabriti.

Moj jedini odgovor na te i takve napade uvijek je bio samo naporan rad. Tako sam i izgradio svoje ime u rukometnom svijetu i životu općenito, a oni zavidni su mogli samo pričati u prazno. Znate, rezultate ti nitko ne može oduzeti, postoji nešto što se zove životopis, s popisom svih uspjeha. Taj popis dokazuje sve što sam napravio u karijeri i najbolji je protuotrov za sve one koji su omalovažavali ili misle omalovažavati. Zar mislite da neznalica može osvojiti tolika odličja, biti olimpijski pobjednik i svjetski prvak?

Potekli ste iz male istarske sredine, radili u malome klubu koji nije imao pretjeranih ambicija, a na kraju ste kao izbornik hrvatske reprezentacije osvojili olimpijsko i svjetsko zlato.

Iskreno, znao sam da ću biti hrvatski izbornik kad-tad. Sanjao sam to kad sam počeo raditi u rukometu i planski sam išao prema svom cilju. Ništa ne može zamijeniti osjećaj sreće kad s malim klubom/reprezentacijom pobijediš nekog bogatijeg/jačeg. Jer ti dečki u malim klubovima igraju iz gušta, sa srcem. To su sportaši. Jer samo u sportu se može dogoditi da oni mali i siromašni pobijede velike i bogate. U drugim segmentima života to baš i nije tako. Ali nema većeg užitka kad vidite i osjetite istinsku radost pobjednika, to je nešto neopisivo.

Osam ste godina bili izbornik hrvatske reprezentacije, osvojili ste šest medalja na velikim natjecanjima, ljudi u Hrvatskoj su vas jednostavno obožavali. Bili ste i zastupnik u Saboru od 2003. do 2008. godine. Mislite li da ste mogli više utjecati svojim radom na neka događanja na političkoj i društvenoj sceni Hrvatske?

Nažalost, sve promjene koje sam predlagao ili pokušao pokrenuti nisu zaživjele. To je problem politike u Hrvatskoj i na prostoru bivše države. A ja nisam čovjek koji samo klima glavom. Bio sam na listi HDZ-a, ali u mnogim sam stvarima želio glasovati po svojoj savjesti, a ne po stranačkoj stezi. Naučio sam da politika uzme čovjekovu osobnost, jer uvijek je prisutna ta moralna dvojba – raditi po savjesti ili po diktatu stranke. Dosad je savjest gubila tu bitku.

Kako vam se čini aktualno vodstvo HDZ-a? Čini li vam se da je Andrej Plenković pravi izbor za predsjednika stranke? Može li on biti taj koji će stranku vratiti na pravi put?

Već godinama ne sudjelujem aktivno u politici, ali pratim sve što se događa. Mislim da treba vjerovati u čovjeka jer velik je izazov biti lider. Moj je dojam da je Andrej Plenković uljudan i elokventan čovjek. U njegovim sam istupima vidio da govori kao smirena osoba koja poštuje svog sugovornika i koja zna slušati. Izbjegava prepirku, govori odmjereno, argumentirano. I što je najvažnije, nisam niti jednom osjetio mržnju, dapače, iz njegovih se istupa osjeti tolerancija. To je nešto novo na hrvatskoj političkoj sceni, no prerano je za bilo kakve ocjene. Znam da je Plenković bio aktivan u Europskom parlamentu, neka sad to iskustvo iskoristi ovdje. Nažalost, ovdje ljudi koji nešto vrijede, koji su nešto napravili u životu bježe od politike. Takvi se uspješni ljudi ne žele eksponirati, a uvjeren sam da ih ima i da bi mogli pomoći Hrvatskoj da krene naprijed.

U HDZ-u ste bili u vrijeme kad je stranku vodio Ivo Sanader. I on je na početku političke karijere bio vrlo upečatljiv pojavom i javnim istupima, a znamo kako je neslavno završio.

Ivu Sanadera nisam imao priliku čuti ni vidjeti otkako sam otišao iz politike. Istina, i on je bio obrazovan i elokventan, ostavljao je jak dojam na sugovornike. Ja sam ga doživio kao osobu koja je imala jaku notu socijalne osjetljivosti, no ljudi se s vremenom mogu i promijeniti. Znate, političarima često nedostaje hrabrosti, plaše se povući poteze koji su imalo riskantni. Ne znam što bih više rekao za njega, svi ti sudski procesi koji se vode na kraju će presuditi o njegovoj krivnji ili nevinosti.

Razmišljate li možda o povratku u politiku?

Ne, neću se vraćati. Ima dovoljno novih snaga, vrijeme je za nove ljude. Moja je jedina politika rukomet. Želim odgajati dobre ljude i dobre igrače, izvesti te mlade na pravi životni put.

Možete li nam otkriti neki detalj iz svog života koji široj javnosti nije poznat?

Praktički do pete godine života nisam progovorio ni riječ! Kao dijete bio sam prilično šutljiv i povučen. Tad sam se, negdje u petoj godini života, jednom prilikom izgubio u vinogradu pa sam morao pustiti glas, pozvati upomoć da me nađu. Uh, nakon toga sam svu tu svoju šutljivost u djetinjstvu dobro nadoknadio. I još je uvijek nadoknađujem.

Nedavno ste jasno otklonili sva nagađanja da biste se mogli vratiti na mjesto izbornika hrvatskih rukometaša? Koji su vaši razlozi?

Vidio sam neke ankete da bi me ljudi i navijači ponovno željeli vidjeti kao izbornika. No morate me razumjeti, obećao sam nešto Makedoncima i želim održati to obećanje. Iskreno, krv nije voda, hvala svima koji su me se sjetili i podržali. Ja sam gotovo cijelo jedno desetljeće utkao cijelog sebe u hrvatsku reprezentaciju, stvarno sam joj dao sve i danas ne bih bio to što jesam da nisam bio hrvatski izbornik. Sad je jednostavno vrijeme da svatko krene svojim putem. Uvijek sam bio i bit ću uz svoje bivše igrače koji su se sada uključili u rad Saveza i reprezentacije. Ivano Balić iPero Metličićimaju moju punu podršku, želim im svaku sreću i puno uspjeha, to su ljudi koji znaju što je naporan rad i kako se dolazi do uspjeha.

Jeste li ostali u kontaktu s nekim od svojih igrača iz zlatne generacije?

Jesam, uvijek se razveselim kad me nazove Igor Vori, lijepo se napričamo. Ili kad u Opatiji sretnem Mirzu Džombu, pa kad se on onako dječački iskreno nasmije, razveseli, kad te srdačno zagrli… To mi govori da sam ipak ostavio nekakav trag u njihovim životima. A tako je i s ostalim igračima koje sam vodio. Obostrano je uvažavanje vrlo važno, bez njih ne bi bilo mene, ali i obrnuto.

Koja vam je medalja najdraža, koje vam se osvajanje odličja onako urezalo u sjećanje?

To je prvo zlato, sa SP-a iz Portugala 2003. Tada je rukomet bio više od sporta, tek sam preuzeo reprezentaciju koja je godinu dana ranije bila posljednja u Europi. Nitko nije ni znao da se igra SP, nitko nije vjerovao u nas, otišli smo tiho, bez pompe, ispraćaja, pratilo nas je tek nekoliko novinara. A mi smo uzeli zlato, svjetsko, godinu kasnije i europsko! Ljudi su nas obožavali, zato što su prepoznali našu skromnost, entuzijazam, zajedništvo, ponos… Sve što je samo godinu dana ranije – nestalo. Prosjek godina igrača u reprezentaciji tada je bio 21, sve su to bili mladi dečki, na početku karijere, željni dokazivanja. Bili su normalni, obični neiskvareni dečki iz susjedstva, zato su ih svi voljeli. Takvo nešto teško da se može ponoviti, takva rukometna euforija, sreća…

Za kraj, imate li neku rođendansku želju?

Jedino što bih želio je puno ljubavi svima. Osjećam da nedostaje ljubavi i poštovanja, kako u obiteljima tako i u društvu. Taj grijeh treba osuditi, bez obzira na cijenu. Treba širiti ljubav i pozitivu među ljudima, svima će biti bolje i lakše. Mržnja donosi samo zlo, a toga je previše na ovom svijetu i ne treba nam to.

Save