Život ga nije mazio, već kao 12-godišnjak ostao je bez majke…

'Bio sam najmlađe dijete, brat Petar i sestra Marija bili su stariji od mene, a tata Petar brinuo se za nas kad je mama Letizija preminula od leukemije', prisjetio se Lino Červar i nastavio:

'Bili smo prava radnička obitelj, a bavili smo se i poljoprivredom, imali komad zemlje. Živjelo se teško, ali baš zato sam dovoljno rano naučio da moraš osjetiti kako je biti u blatu da bi znao uspjeti. Moj tata nije bio školovan čovjek, ali razumio se u sve. Bio je vrlo inteligentan čovjek koji je sve rješavao bez povišenog tona.'

Rukometom se Lino Červar zarazio u osnovnoj školi, no već s 23 godine odlučio je okušati se kao trener. I nije pogriješio. Paralelno je gradio trenersku karijeru i radio kao nastavnik hrvatskog jezika, a neko je vrijeme radio i kao novinar te bio glavni urednik regionalnih novina Agroturist. No ljubav prema rukometu bila je jača od svega, posebice nakon što je uspio momčad Umaga uvesti iz pete u prvu ligu.

'Nijedan posao nije me ispunjavao. No tek kad sam krajem 80-ih godina odlučio biti profesionalni trener, znao sam da radim posao koji stvarno volim. A to je tajna sreće', govori Červar koji je radio u Austriji, Italiji, bio i talijanski izbornik, pa u Makedoniji. Uz sve to stigao je odraditi zastupnički mandat kao član HDZ-a u Hrvatskom saboru od 2003. do 2007. godine.

Trenerska karijera duga 40 godina

No rad s hrvatskom reprezentacijom ga je obilježio. Od 2002. do 2010. godine odveo je rukometaše do svjetskog zlata i dva srebra, olimpijskog zlata te dva europska srebra. Sada se vratio na mjesto izbornika iako su mnogi očekivali njegovo povlačenje i uživanje u više nego zasluženoj mirovini nakon 40 godina trenersko-izborničkog staža. I sam je nakon netom završenog EP-a, koje je održano u Hrvatskoj, najavio povlačenje, bio je vidno iscrpljen, fizički i psihički, djelovao je kao da mu je svega dosta. No rukomet i dalje teče njegovim venama, tu pomoći nema…

'Što me još drži ovdje? Nisam imao puno vremena, ali u Splitu sam za vrijeme EP-a nekoliko puta prošetao Bačvicama i doživio samo pozitivu, ljudi su prilazili, čestitali, hvalili nas. Pa i nakon poraza od Švedske nije se čuo nijedan jedini zvižduk iz publike. A ja sam bio izvan sebe, ljutit, bilo mi je krivo zbog igrača, zbog publike, ljudi u Hrvatskoj. Ali to je naš narod, osjetili smo podršku na svakom koraku u cijeloj Hrvatskoj. Rukomet je tih dana bio generator sreće, kratkotrajan, ali uspješan. To nam nitko ne može oduzeti. A opet, imam osjećaj da smo razočarali i to moramo ispraviti', kaže Červar i otkriva zašto je ostao na mjestu izbornika 'do daljnjeg':

'Motiv je da pokušam izgraditi sustav, da organiziram rad s mladima, s trenerima, da napravimo temelje za dalje. Treba nam konstanta i ne možemo mijenjati izbornike svake dvije ili tri godine. Treba nam čovjek koji će odraditi olimpijski ciklus, pa ga nakon toga možemo ocijeniti. Jer nitko nije uspio preko noći! A mi imamo dvoje kvalifikacija koje treba odraditi ove godine! Ja sam trener sustava, ne vjerujem u improvizaciju. Sad nam se sustav urušio, moramo ga ponovno graditi, a to je krvav posao.'

Priznaje Červar kako ga je Europsko prvenstvo jako iscrpilo.

'Nije bilo lako, veliki je to napor, fizički i psihički. Uz veliko emotivno pražnjenje, intenzitet svega, rada, razmišljanja, treninga, utakmica... A ja više nisam u godinama kad se mogu tako brzo regenerirati. Puno sam razmišljao. Sad, s odmakom, lakše je raspoznati dobre i loše poteze te radim dijagnozu da znamo što treba činiti dalje jer katastrofalna je činjenica da punih 10 godina nismo izborili finale velikih natjecanja.'

Očekivala se borba za jednu od medalja, no Hrvatska je osvojila 'tek' peto mjesto. Za mnoge je to neuspjeh, debakl.

'Teško mi je, još uvijek mi je teško. Neće taj osjećaj samo tako nestati, puno je bilo problema, neke smo riješili, a neke nismo uspjeli. Pitam se gdje sam pogriješio, a možda sam trebao oštrije reagirati u nekim situacijama, ali tako bih riskirao sjajnu atmosferu koju smo imali. Sad nas čekaju novi izazovi, treba proći kvalifikacije za SP i EP te nema vremena za plakanje, previše je posla pred nama.'

Hrvatski rukomet treba Balića i Metličića 

Neće biti lako, Červar mora graditi novu reprezentaciju jer su se nakon EP-a od hrvatskog dresa oprostili najiskusniji - Ivan Čupić, Mirko Alilović, Jakov Gojun, Marko Kopljar, Igor Vori…

'I dalje je za sve njih reprezentacija otvorena. Pa neki su se od njih i vratili na moj nagovor za ovaj EP. Razgovarali smo sa svima, svatko od njih ima svoje razloge - ozljede, obiteljske probleme... I svakog od njih treba razumjeti i ne osuđivati ih. Nikad se ne zna, možda se i predomisle, ne bi bilo prvi ni zadnji put', uvjeren je Červar, ali ipak ima sjajne temelje, nekoliko mladih igrača čije vrijeme tek dolazi.

Rekao je da je svojedobno u Luki Cindriću prepoznao sebe.

'Ma nisam ja bio ni upola hrabar kao on, ali da, podsjetio me na mene. Dao sam mu priliku, doveo ga u Metalurg, a kad je došao na prvi trening, igrali smo nogomet. Pa je bilo podrugljivih komentara: 'Gle, Lino je doveo nogometaša!' Istina, Luka je sjajan nogometaš, ali kad im je pokazao kako igra rukomet... To je jednostavno takva osoba, talent, hrabrost, srčanost, drskost... Sve što treba za velikog igrača, on to ima. A nisu vjerovali u njega, kao što svojedobno nisu ni vjerovali u mene', kaže Lino i spominje Halila Jaganjca koji će biti pravo otkriće:

'Žao mi je što nisam ostao u Makedoniji koji mjesec više, Jaganjac bi sigurno još više napredovao. Ima ono nešto, ali čeka ga još puno rada da bi došao do vrha. Sjajne fizičke predispozicije koje ima treba sad nadograditi igračkim kvalitetama, opismeniti ga tehnički i taktički. On je veliki radnik, ne sumnjam u njega, uporan je i uvjeren sam da će napredovati. On je uz Cindrića, Mamića i Stepančića budućnost naše reprezentacije.'

>> Lino Červar iskreno o reprezentaciji, HDZ-u i neobičnoj tajni

Izgradio je Červar i kroz reprezentaciju na rukometni put izveo nekoliko generacija igrača, no čini se kako mu s pomoćnicima na klupi baš i nije išlo. Neki su – barem nakratko – uskočili na njegovo mjesto, no pitanje je zašto Irfan Smajlagić, Slavko Goluža, Željko Babić nisu napravili više. Kao potencijalni nasljednici spominjali su se Ivica Obrvan i Goran Perkovac koji su se dokazali u stranim klubovima. No nasljednika - barem za sada - nema.

'Za neke od spomenutih ću reći samo kako svatko bira svoj put… A moja je želja da iza mene dođe netko tko će s istim žarom raditi ovaj posao. Svatko od njih ima nešto, skupili su puno znanja, imaju dobar gard, ali moraju učiti, nadograđivati se, napredovati. Ne smiju se natjecati s Linom Červarom i tražiti mi pogreške. To je krivo, pa nisam ja važan. Svi oni moraju imati viziju, ali svoju viziju koju će izgrađivati, moraju učiti na svojim slabostima i pogreškama, biti spremni na uspjehe i padove, ne živjeti na umjetnoj slavi. Eto, sad smo odlučili da je bolje da Hrvoje Horvat, Zlatko Saračević i Vlado Šola, koji su bili moji pomoćnici, ostanu raditi u klubovima, da se izgrađuju. Njihovo će vrijeme doći, sigurno. Na njih ozbiljno računamo, sigurno je da će tako najbolje napredovati. A u isto vrijeme neće patiti klubovi, klubovi u kojima izrastaju budući reprezentativci', otkriva Červar.

Mnogi se pitaju jesmo li u mandatu Željka Babića prebrzo i nepotrebno potrošili Ivana Balića i Petra Metličića?

'Ne, nikako. Mislim da oni rade sjajan posao u Splitu sa svojom akademijom, nema razgovora o tome da bi ih se odbacilo. Pa to nitko normalan ne bi napravio. Bilo bi mi drago da Split uđe u prvu ligu, da netko od njih počne raditi ozbiljno u klubu. Ivano Balić mora biti na terenu, s igračima, raditi izravno. Ne treba nam Balić na tribini, pa on je možda jedan od najvećih potencijala za trenera. On o rukometu zna sve, osjeća ga, idol je mladima, obožavaju ga, sigurno bi ga slušali, a on im ima puno toga prenijeti. Samo mora raditi, učiti, ići naprijed... Kao i Pero Metličić. No on je malo drugačiji tip, malo je povučeniji od Ivana. Ali taj osjećaj vođe moraju izgraditi obojica, tako se stvaraju treneri. A to se gradi radom, vođenjem momčadi, pobjedama, porazima…'

Novi izbornik? Ove godine sigurno će se znati tko je taj...

Pa dobro, tko je po mišljenju Červara najizgledniji nasljednik na mjestu izbornika? Ili ćemo novog izbornika dobiti putem natječaja?

'Ma, dajte, molim vas! Trener mora biti kompletna osoba, ali natječaj… Moramo prepoznati novog izbornika, izgraditi ga, a ne dovoditi ljude preko natječaja. Pa nije to građevinski radnik ili inženjer! Taj prvo mora znati rukomet! Tko je uopće dovoljno lud da se prihvati ovog posla? Iskreno, imam nekoliko kandidata, pratimo ih sustavno, analiziramo. Rano je još govoriti o imenima, ali tijekom ove godine ću sigurno znati tko je taj! Pratimo sve, razgovaramo s igračima, predsjednicima klubova, analiziramo sve informacije. Realno, ima tu materijala – imaju dobrih strana i Horvat i Saračević i Obrvan… Treba odabrati onoga koji je spreman ulagati u sebe, razvijati se. Veličina jednog trenera mjeri se u tome koliko je ostavio nasljednika sebi ravnog. Sad ja moram detektirati trenera koji će ovdje sjesti nakon mene. Ne želim kopiju, želim nekoga s kime mogu raspravljati, tko ima ideje, vizije. Nemoj se nadmetati sa mnom, pa nisam ti ja neprijatelj... Radi sa mnom, rasti, izgrađuj se, napreduj, ali budi svoj, ne kopija.'

U razgovoru o hrvatskom rukometu nezaobilazna je tema i Zoran Gobac, jedan od čelnika HRS-a, osoba oko koje se lome koplja, no činjenica je da bez njega hrvatski rukomet svih ovih godina ne bi bio to što jest.

'Konstantno smo u kontaktu, puno razgovaramo jer Zoran je uvijek tu', kaže Lino i nastavlja:

'Pa on je mene i uveo u reprezentativni rukomet. Vjerovao je i dao mi priliku, prepoznao je moje ideje, podržavao me u mom radu. Čovjek je to velikog iskustva i vizije, s konkretnim rješenjima i nevjerojatnom ljubavlju prema rukometu.'

I tu se Červar prisjetio anegdote s Ivanom Balićem...

'Koliko je samo taj Ivano medalja donio Hrvatskoj, pa što se ima tu više reći? No uvijek se sjetim jedne od utakmica s Francuzima, pred kraj prvog poluvremena vodimo 12:9. Dvije minute su do kraja prvog dijela i odlučim vratiti Balića u igru. I kažem mu: 'Moramo povećati prednost, nemoj slučajno prodati koju loptu!' Ali on je u svom filmu, taj neograničeni talent, ta vizija koja ga je vukla… Uh! Prva akcija krene i iza leđa dodaje Voriju. I Guigou mu presiječe loptu, kontra, 12:10. Sljedeći napad opet Balić griješi! 12:11! Naravno, zovem minutu odmora i krenem u svom stilu. Najviše se volim 'posvađati' sa svojim glavnim igračima. Ne plašim se odgovora, ja sam autoritet. Kako god to izgledalo nekome izvana, kad gleda na televiziji i smije se stvarima koje čuje u tim minutama odmora. A Balić ljutit jer sam ga izvukao iz igre. I pitam ga, idem ga provocirati: 'Ma tko te ono zeznuo i proglasio najboljim svjetskim igračem? Pa ti si kikiriki igrač!' Uto se Balić okrene i uzvrati: 'A da?! Kad sam ti medalje nosio, onda sam ti bio dobar?' Onda shvatim da on uopće ne razumije što mu govorim. Umjesto da shvati da ih možemo samo dobiti pameću, on se uvali u fizički obračun s njima. Pa ne ide to tako… Izgubili smo, ali zato što su nas suci masakrirali', prepričava Červar koji je odgovorio i na pitanje koliko trener uopće u toj minuti odmora može pomoći, napraviti nešto:

'Ma što ćeš ti igračima nacrtati na onoj tabli da će okrenuti utakmicu? Tabla, flomaster, dvije, tri crte, ako ovo ne prođe, onda probaj ovo, ako ne to, onda ono treće… I očekuješ čudo! A od toga se ništa na kraju nije dogodilo! Ma, da?! Pa igrači to moraju imati u glavi, nakon odrađenih situacijskih treninga koji ih na to pripremaju. Na tebi nije da im to crtaš, samo da ih podsjetiš da to odigraju. Minuta odmora je važna, vrlo važna. Samo ako znaš, pokušaš obrnutom psihologijom, 'poludiš', izvrijeđaš igrače, pokušaš ih na taj način motivirati, probuditi. To je recimo Veselin Vujović jako dobro detektirao, on to radi jako dobro, ima taj pristup koji očito dobro djeluje na igrače. Ima taj motivatorski pristup…'

Ne bih ja bio Lino da nema moje Klaudije

Kako smo razgovor vodili 8. ožujka, na Međunarodni dan žena, Lino Červar nije mogao ne spomenuti suprugu Klaudiju. Imaju dvije kćeri, Ranku i Anu, i petero unučadi - Mireu, Niku, Roka, Marka i Petra.

'Tajna mog uspjeha? To vam može reći moja supruga i oni koji žive sa mnom. No moja Klaudija je ta koja se svih ovih godina žrtvovala zbog mene. Ne bih ja bio Lino da me ona svih ovih godina nije podržavala. Teško je biti vrhunski u bilo čemu ako nemaš oko sebe ljude koji te podržavaju. A to je obitelj, koja često pati zbog svega toga… Moja Klaudija svih ovih godina sve to organizira, da obitelj ne pati zbog mojeg posla', kaže Červar, a u braku je od 1975. godine:

'Upoznali smo se na plesu u Novigradu. I da, ona je prišla meni... Kada smo shvatili da smo jedno za drugo, odlučili smo se vjenčati. Ja sam mislio to obaviti kad se vratim iz vojske, no ona je bila uporna. Prije vjenčanja sam joj priznao: 'Klaudija, ja najviše volim rukomet, rukomet mi je na prvom mjestu. I tako će uvijek biti. Ako si spremna to prihvatiti...' I složila se, pa smo se vjenčali.'

Za kraj, kako se Lino Červar opušta i u čemu pronalazi odmor od rukometa?

'Glazba. Nije važno koja, baš svi žanrovi. Od rapa do klasike, jer dobra glazba, dobra pjesma je jednostavno dobra pjesma. One koje 'osjećam' rado i često slušam jer mi gode za opuštanje, za koncentraciju, inspiraciju, to me ispunjava', završio je Lino Červar.