Utakmica nije bila uobičajena kao dosadašnje Dinamove euro eskapade iz razloga što su amplitude na dijagramu sreće išle drugim tokom. Naime, iz minusa je prešla u plus, iz nesreće i peha došla je sreća, obično pred kraj očajavamo, a sada smo se veselili (Bugari su nam baš dobro došli).

Dinamo je počeo agresivno, Dinamo je počeo napadački. Akcije su se činile kao da su imale početak i kraj, glavu i rep. Doduše, ne i famoznu završnicu odnosno poentiranje, no nekako je to baš bilo skladno. Očito su blagdanska atmosfera i snijeg dobro došli dinamovcima. Tih prvih par minuta doslovno ne samo da nisam vidio uopće loptu nego nisam vidio ni kolege na istočnoj tribini preko puta!

Sudac je napravio dobar posao u desetoj minuti kada je prekinuo na isto tako desetak minuta utakmicu da bi se aut-linije podebljale fluorescentno narančastom, a lopta se također zamijenila narančastom, tako da je sve bilo lakše. Dinamo je u nastavku doslovno dominirao. Nekoliko fenomenalnih prilika, Čopova vratnica, proigravanja, čovječe, baš su lavovski igrali! I onda je došla zadnja minuta. Čudno napucavanje Jarmolenka je lobalo Kelavu, lopta se odbila od vratnice, a Kelava u maniri Godzille u slobodnom padu ulazi u gol s loptom. 'Slam dunk', rekli bi američki ljubitelji NBA. Taman kraj prvog poluvremena, a u meni se opet probudile tzv 'dinamijske emocije'.

Znate onaj osjećaj tuge pomiješan s nemoći, isfrustriranost prožeta agresivnim nerviranjem jer nešto nije ispalo kako se očekivalo. E, to su 'dinamijske emocije' kod mene. Vjerujem da postoji mnoštvo navijača Dinama koji znaju oboljeti od sličnih simptoma, posebno u vrijeme gripe koja se podudara s igranjem u skupinama Lige prvaka ili Europske lige.

Sve u svemu, počelo poluvrijeme, snijeg se lagano pretvarao u kišurinu, kišurina u kišu, a kiša u laganu, skoro simpatičnu kišicu. Vrijeme je odmicalo, Dinamo je i dalje bio bolji, konkretniji, iako se nije dovodio u prilike kakve je imao u prvom poluvremenu. Bližio se kraj. Došao je kraj. Sudačka nadoknada. Heh, dosta lakomislenih je već krajem osamdesetih minuta napustilo stadion. Ti ljudi mi nisu jasni, pa koliko puta baš dođe do preokreta i gola pri samom kraju? No ipak se činilo da ovo neće biti još jedna takva utakmica. Taman palim cigaretu za kraj, kad odjednom buka, gungula, cika, vriska, galama, mičem pogled skoro opekavši prst nepažnjom i vidim: Krstanović leži u kaznenom prostoru.

Frend me hvata za rame, a ja fiksirao pogled na neodlučnog suca. Sudac je čekirao hoće li ili neće dosuditi Dinamov spas. Stajao je i nije donosio odluku možda sekundu i pol, ma tisućinku ispod dvije sekunde, no te dvije sekunde su mi trajale kao pola minute, kao žešći slowmotion iz trash filmova osamdesetih. Sudi kazneni udarac, a oko mene delirij, ludnica! Ispada cigareta, frend se baca na mene, netko daje pet, jedan iza se zaderao točno u oko, jedan skoro frenda pogodio kišobranom – već se slavilo kao da nema sutra, već se slavilo kao da smo izborili finale Lige prvaka!

Lagano se priprema penal, izvodi Krstanović, apsolutno onaj trenutak željnog iščekivanja. Krstanović se približava. Frend ironično govori: 'Krle nikada u karijeri nije promašio penal.'

Krle zamahuje, golman se baca, a Krle puca u kontra stranu i zabija!

Apsolutni delirij, povampirili se svi, a trenutak koji mnogi vjerojatno nisu uspjeli uhvatiti je sljedeći: naime Krstanović nakon pogotka trči, skida majicu, igrači skaču na njega, a Šime Vrsaljko sam, nitko oko njega, počne plesati Gangnam style! Kažem vam, ljudi, de-li-rij!