Mogu kritičari pričati što hoće, ali svi treneri svijeta dali bi pet godina života da ih nakon onakvog rasturanja Njemačke na ulici dočeka odan narod moleći ih da ostanu. Mi to nećemo dočekati nikada, Maradona je već navikao
Glavna aleja Buenos Airesa bila je pretijesna za 50.000 navijača koji su došli javno oprostiti Maradoni i njegovim sinovima. Mediji su se postavili prilično neutralno, ali euforični dio naroda nije želio da ostane u zraku pitanje treba li Diego ostati ili otići.
Zlatni dečko danas ima 30 godina i 50 kilograma više, ali on je u očima Argentinaca još uvijek ono kržljavo dijete koje je sanjalo da igra mundijal i da Argentini donese naslov prvaka. Tako ga gledaju i oni koji se tada nisu ni rodili.
U međuvremenu je postao jedan od najvećih na terenu i najveći izvan njega. Uvijek je birao klubove i gradove koji su slični njegovoj Boci i Buenos Airesu. Na obali sa srčanim narodom. Barca, Napoli, Sevilla… Njemačka i Engleska nisu dolazile u obzir, on je čovjek iz naroda i bez svog mentaliteta bi uvenuo. Osim toga, najveći je i zato što je od drugorazrednih sredina radio šampione.
Prošao je kroz raj i pakao, da bi, kada su mu već svi odbrojavali dane, pronašao svoj mir i preuzeo vođenje selekcije. Prevelik zalogaj? Možda, ali objasnite to Argentincima koji bi mu dali i premijersku funkciju kada bi se kandidirao. Tamo ima i svoju crkvu koja Božić slavi na njegov rođendan. On jednostavno ne može uprskati.
