Svi koji su na bilo koji način vezani uz hrvatski nogomet, oduševljeni su izvedbom Dalićevih igrača na svjetskom nogometnom prvenstvu. Jer uoči samo odlaska malo tko je očekivao 'čuda'.

Međutim, da su ona moguća, u najavi za tportal ovog velikog događaja dao je naslutiti i legendarni 'vatreni', Mario Stanić, jedan od najomiljenijih hrvatskih nogometaša.

Tada je izjavio, i potvrdio da apsolutno razumije nogomet.

Razlog zbog kojeg smo optimisti jest taj što imamo stvarno enormnu koncentraciju pojedinačne kvalitete. Kako će to izgledati kao momčad, ostaje tek da se vidi. Tu nema puno pameti, utakmice treba pripremati tako kako i dolaze. Dakle, maksimalan fokus na Nigeriju, tek potom na Argentinu, a na kraju na Island. I jasno da prolaz treba tražiti kroz ove dvije utakmice s Nigerijom i Islandom. Ne bude li momčadi, nema ni uspjeha. Ne bude li zajedničkog duha, nema ni pojedinaca. Uvijek je momčad ta koja iznese ili iznjedri pojedinca. Prošla su vremena kad se na takav način mogla rješavati utakmica. Najbolji primjer je Messi, koji igra sjajno u Barceloni, ali u Argentini ne može sam donijeti rezultat. Danas se igra strahovito brzo, pod velikim presingom, pokrivaju se zone, jaki su ritmovi. Ako momčad nije u balansu i ne igra se momčadski, onda će biti teško doći do rezultata i izbaciti pojedinca. Kad smo igrali 1998., kad se igralo sporije, momčad je bila ta koja je izbacila Davora (op.a. Šukera), momčad je izbacila Ladaru, a onda je taj isti Ladara izbacio nas. Dok postoji zajednički sveti cilj, da ja učinim kolegu boljim, dotle će se događati te pozitivne stvari. Ne mora to biti sjajno. Pa ni mi nismo u svim utakmicama bili sjajni, ali jako je bitno biti mudar i efikasan. I s tim stavom treba izaći. Također, i s respektom prema protivniku. Ali i s velikom dozom samopouzdanja.'

Mjesec i pol kasnije, Stanić je u razgovoru za Večernji list samo potvrdio svoje, tada već izrečene prognoze.

'Ovo je izašlo iz nogometnih okvira. Ovo je dokaz da se društvo može pomaknuti. Kroz nogomet, kao globalni fenomen, uistinu se puno može utjecati i mijenjati naše društvo. Ovo igrači dugo su bili prepušteni sami sebi, a sada smo svi skupa. Napokon smo pokazali da možemo izaći i na ulice ako hoćemo. To je spoznaja koja se ne može opisati riječima. Nevažno je hoće li ovo trajati još dan, dva, mjesec, godinu. Ovo je predivno. Jer, nacija je bila mrtva u svakom pogledu i ovo ju je oživilo kao ništa u zadnjih 20 godina. Bili smo isfrustrirani, u sivilu i letargiji. Dopustili smo da potonemo do najnižih strasti. Izašli smo iz grobova i najveća je pobjeda što su ljudi postali svjesni da se treba boriti, da se isplati žrtva, da ne treba odustajati. Sada znam da sve možemo. Nije me briga koliko će ovo trajati. Ovo je pokazalo da ipak ima nade, veći dokaz nismo mogli dobiti. Jer, pozitivno ozračje čini te čovjekom', pojasnio je Stanić te se vratio na događnja u Rusiji.

'Svi smo padali u nesvijest i trans na utakmicama, birali strane kod jedanaesteraca baš kao Danijel Subašić. Svi smo 'igrali' te utakmice s našim dečkima. I vidjeli ste da tu sada nije u pitanju samo nogomet. To je društveni fenomen na koji smo ukazivali. Nogomet je oružje za masovnu proizvodnju emocija. E sada, ovisi u čijim je rukama taj mač. On može biti pokretač pozitivnih ili negativnih stvari'.

Progovorio je i o igradnji nacionalnog stadiona. Bio je jasan i konkretan.

'Teza o potrebi izgradnje nacionalnog stadiona jedna je od većih gluposti koje sam čuo. Pa, recite vi meni, kome sada, u ovom trenutku, treba neka nova podjela ili centralizacija. Nama trebaju sada kompleksnije i čvršće stvari, jasna strategija nogometnog razvoja. Nitko od ovih igrača o kojima govorimo nije se odgojio niti razvio na nekom nacionalnom stadionu. Nama trebaju bolji uvjeti za djecu u cijeloj Hrvatskoj. Trebamo stvoriti novu, bolju generaciju koja neće biti uvjetovana. A stadion će doći sam po sebi. Nama treba deset manjih stadiona da se igrači i djeca mogu razvijati. Daj Bože da imamo stadion, ali ta priča je samo jedna nova podjela koja nam ne treba. Pa što će nam stadion na kojem ćemo se okupljati dvaput ili triput godišnje?'

Za kraj usporedio je ovu i generaciju s kojom je i on 1998. godine osvojio svjetsku broncu.

'Nije važna usporedba s generacijom iz 1998. godine. Ova generacija ušla je u orbitu i povijest i bacila u sjenu broncu iz Francuske. To je ljepota nogometa. Ne postojimo mi ili oni, mi smo svi jedno. Bio sam u Moskvi sedam dana i oni navijači najveći su pobjednici. Prebacivali su se rutama preko cijele Europe, na načine koje samo oni poznaju, dizali kredite da bi bili dio povijesne priče'.

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.