Sav jad i bijeda ove lige koja umara, a ne zabavlja narod, očitovao se u jučerašnjih 90 minuta velikog derbija koji odlučuje o prvaku. Utakmica koju Rijeka mora dobiti, a Dinamo kao kvalitetniji suparnik može pokušati izvući na kvalitetu kad se Rijeka otvori, je protekla u naguravanju po sredini terena, cjepkanju igre sitnim, potpuno nepotrebnim prekršajima i općenito u nedostatku ikakve imaginacije kod bilo kojeg aktera na terenu, ponajmanje od onih koji su nam reklamirani kao novi Bobani, Prosinečki ili Modrići.

Da se razumijemo, Matjaž Kek je igrao sa najboljim što ima, manje - više. Nije problem odabir igrača, čak nije problem niti igranje dva potpuno zadnja vezna igrača Maleš-Bradarić. Ideja je bila jasna, zaustaviti Dinamove glavne poluge u sredini, te prisiliti bekove i stopere 'modrih' da preskaču igru i bacaju lopte u napad gdje su Fernandes i Soudani bili strogo markirani od strane riječke obrane, tako da jedina opcija ostane igranje na Henriqueza što ove sezone u 99% slučaja znači izgubljena lopta. Taj dio taktike je Kek odlično osmislio i igrači su odlično proveli. Problem je što je to i jedino što je Rijeka osmislila i ostvarila. Da je Rijeci trebao bod za naslov taktika bi bila fenomenalna, a Kek genij. Isto kao što bi bio genij da je u skupinama Eurolige trebalo šest remija za proći dalje.

No, ovo je kvaka. U nogometu da bi osvajali trofeje ima ta sitna, zanemariva stavka koju morate ispuniti - morate nešto i pobijediti. A tu Rijeka i Kek padaju na testu, uz svu obrambenu finesu koju su pokazali i zapravo se dokazali kao jedina momčad koja Dinamo može uštopati nekom smislenom obranom, a da ona nije čisti bunker, Rijeka nije uspjela posložiti ništa prema naprijed i zapravo nije u jučerašnjoj utakmici napravila ništa.

>> Mamićeva izjava u koju čak ni Kek ne vjeruje

Očito je da je Kek u Rijeci dao sve od sebe. Primijenio je najbolje znanje koje ima, stvorio čvrstu i prepoznatljivu igru, uspješno stvorio igru koja više ne ovisi o kvaliteti pojedinaca nego ju mogu provoditi svi članovi rostera zbog uigranosti i discipline. No, ta igra nije dovoljna za više od statista Dinamu u utrci za naslov, možda povremenog Kupa ako se ulove mrvice sa stola i povremenih izleta u Europu gdje nema nikakve, niti minimalne šanse za stepenice više od junačkih, obrambenih nastupa u skupinama. Ako je to dovoljno, ako je to ono zbog čega se gradi novi stadion i mobilizira publika, onda je Kek savršen izbor za Rijeku. Ako je ambicija bilo što više od postojećeg, Matjaž Kek je odveo Rijeku toliko daleko koliko može i vrijeme je za nove iskorake.

 
Nije da se nije moglo. Dinamo koji je doveo Zoran Mamić je bio šablonski Dinamo kakav gledamo gotovo cijelu eru mlađeg brata savjetnika kluba. Naoko kreativna veza koja nema dovoljno snage niti taktičkih rješenja za nametnuti se na terenu i isturena krila o kojima ovisi igra i golovi, to je sve što Zoran Mamić zna. No, u svo ovo vrijeme, Zoran Mamić nije uspio niti za promil podići fizičku spremu teretnih veznjaka tipa Machado i Antolić koji usporavaju igru i ne snalaze se protiv protivnika koji igraju čvrsti presing u sredini sa dvojicom oštrih zadnjih veznih. Nije uspio niti naučiti Ćorića kako se oslobađati igrača i osvajati teren, dečko i dalje dribla u mjestu ili se vrača unatrag, a bilo kakav pokušaj prema naprijed uključuje glavu dolje i prolaz na slijepo koji ne vodi ničemu, nešto kao Mateo Kovačić, samo sa puno lošijom motorikom. U napadu se prilično lako neutraliziralo vidno nezadovoljne i nemotivirane Soudanija i Fernnadesa koji više nisu niti sjena onih igrača koji su stigli u Maksimir. Umjesto brzih krila koja driblaju i stvaraju prilike Dinamo danas na krilima ima dva statična egomanijaka koji misle da svojom tehnikom mogu se šlepati kroz utakmice bez da oznoje dres ili surađuju sa suigračima.

Kad se na takvu igru prema naprijed doda i nekakva nesigunost iza, gdje Schildenfeld zaista ne izgleda kao da je vođa Dinamove obrane, a igra koju su bekovi prikazali čini da se uzdiše za Pivarićem i Pintom koji su i sami čisti prosjek, onda se dobije Dinamo koji se apsolurtno mogao pobijediti, čak i sa kadrom koji je Kek izveo na teren. Trebalo je samo više slobode, više dozvole igračima da pokušaju sa više igrača dolaziti naprijed, Maleš i Bardarić su dovoljno motorični igrači da projure pored Machada i Antolića da ovi niti ne znaju što ih je snašlo, možda nisu vrsni tehničari, ali Rijeci su očajnički trebala tijela u i oko 16 metara, makar da stvore gužvu iz koje se nešto može izroditi. Jer, pokušaji samo sa Tomasovim po krilu i Bezjakom koji čeka u sredini su čak i za Dinamovu obranu lako zaustavljivi, a čim je Rijeka počela graditi napade 'klasičnim' stilom, činila je to toliko sporo da su i Machado i Antolić lagano i bez muke hvatali konce obrane i nisu 'visili'. Bekovi Rijeke su apsolutno imali prostora ići više naprijed jer Soudani i Fernnades nisu djelovali kao da su spremni pratiti svog igrača u svakom izlasku, a Tomasovu bi dobro došla pomoć na krilu u obliku još jednog bočnog igrača koji se pridodaje, ako ništa drugo, barem ne bi bio ostavljen u 1 na 1 situacijama sa bekom Dinama koji k tome ima dobro pokrivena leđa sa stoperima jer stoperi nemaju koga čuvati u 16 metara.

Nema garancija da bi bilo što od toga uspjelo, možda bi i dalje ostalo 0-0, možda bi Rijeka čak i izgubila. Ali, barem bi znali. Znali bi da su pokušali sve i da jednostavno nije išlo. Ovako, odigrali su jednu revijalnu nulu, dokazali si po tko zna koji put da to mogu, ali nisu sustigli zaostatak na tablici i nisu si dali niti šansu za pobjedu i mogući naslov. Igrače treba razumjeti, imali su tjednima pripreme za ovu utakmicu i Kek je sigurno zadatke podijelio detaljno. Ako su igrali ovako povučeno i ziheraški to nije bilo zato jer ne žele napasti nego jer im je netko koga poštuju i koga slušaju tako odredio. Mišković i Uprava si moraju odgovoriti na pitanje je li to uspjeh ili neuspjeh, Kek je očito sam sebi zacrtao da ne smije izgubiti i on je svoj cilj ispunio, pitanje je samo da li je to bio i Rijekin cilj.

Dinamo će bez sumnje i po 11. puta biti prvak zaredom, ali to zaista nikoga u Maksimiru ne treba veseliti. Klub je trenutno bez smjera i bez ideje, imaju momčad koja je slabija od one koja je igrala LP ove jeseni, Fernandes i Soudani se klatare po terenu i jednim okom vrebaju mogućnost odlaska, a Henriquez je neobjašnjivo i neopisivo loš, gotovo kao da nije isti igrač koji je prošle sezone bio možda i najbolji Dinamov igrač. Pjaca će gotovo sigurno otići nakon EP-a, možda i Ćorić (makar to zaista nije nikakav gubitak), a od mladih igrača priliku je dobio jedino Brekalo koji ipak teško da može već sljedeće sezone igrati na kvalitetnoj razini na kojoj je Pjaca. Vezni red je potpuno nebulozan, igraju igrači koji bi u nogometu 90-ih bili kvalificirani kao spori, a potraga za zadnjim veznim nije urodila nikakvim plodom iako klub tvrdi da novaca za transfer ima. Obrana je samo dovoljno dobra za domaću ligu i ništa više, upitno je može li se Pivarić vratiti nakon ozljede na razinu na kojoj je bio, Stojanović nije dostatna zamjena za Pinta, stoperi su sve stariji, a nikako sve bolji, a na golu je i dalje Eduardo koji vrlo vjerojatno neće biti Dinamov golman i za sljedeću sezonu. Proslaviti će se još jedan naslov u krugu obitelji i prijatelja, obaviti još jedna runda prodaja koje 'izuvaju iz cipela' i krenuti ponovno u novu sezonu bez ikakve ideje kako klub pomaknuti barem mali koračić naprijed. Ukoliko pravosuđe ne donese nove smjernice za modri klub.