Svojevremeno, još tamo u prošlom mileniju, branio sam boje Medveščaka. Doduše u plivanju, a ne u hokeju. Ali ime je ime, klub je klub, a ljubav je ljubav.

Ali čak i da kao klinac nisam u djetinjstvu s klubom prolazio "i Scile i Haribde" ostalo bi sjećanje na Medveščak Gortan Zdenka Gradečkog. Na Medveščak koji je dvije uzastopne godine igrao u polufinalu Kupa prvaka. Nažalost, ludi kraj osamdesetih i krvavi početak devedesetih uništio je puno više toga od jednog projekta. I velika je ljubav naprasno prekinuta.

Upravo zato što je naprasno prekinuta, nisam se dao "navući" na EBEL. Odoljevao sam toj euforiji koja je polako osvajala grad (a kasnije sam vidio da je osvojen i puno širi teritorij od gradskog). Ali, znate kako kažu, čovjek snuje, a Bog mu se smije. I desilo se što se moralo desiti. Medveščak je u Ledenoj dočekao Linz, a utakmicu je prenosio HRT. Onda su Medvjedi nakon druge gubili 0:5. Cijelu treću Ledena je provela na nogama. Pjesma, podrška, buka. I došli smo do konačnih 3:5. Igrači su se povukli u svlačionice, a tribine su pjevale i pjevale i pjevale... Bio je to prvi put da su hokejaši pred svoje navijače "izašli na bis". Nevjerica u očima igrača zbog iskazane podrške nakon poraza bila je impresivna.

I tu sam puk'o. To me slomilo. Nakon te utakmice, u Ledenoj (i ostalim ambijentima) nasljednik i ja bili smo kad god smo mogli. A gledali smo da možemo...
Utakmice na Šalati vratile su me u djetinjstvo. Naime, na tom sam prostoru, na tom bazenu trenirao kao klinac dok sam još plivao. A upravo smo na Šalati prve EBEL godine osigurali razigravanje. U tom navijačkom ludilu pamtim dva detalja. Odličan navijački transparent koji se poigrao hokejaškom pločicom i jednom zagrebačkom rječju.

Drugi detalj je obračun Joela Prpicha koji je stao u obranu svog sitnijeg i nježnijeg kolege, a kojeg su Austrijanci cijelu utakmicu onako prljavo i podmuklo tukli i provocirali. Onda je došao taj lički div i rekao dosta! I pozvao njihovog najjačeg igrača na obračun. Ne, ne podržavam tučnjavu. Taj dio hokeja nije onaj koji volim. Ali ovo je bilo pitanje časti, pitanje timskog rada, pitanje zaštite slabijeg. Bilo je viteški!

Nakon što smo u Areni debelo uspjeli probiti granicu od 100.000 gledatelja u 7 utakmica, nakon što smo obarali razne rekorde, mislio sam da sam vidio vrh. A onda je Brlog izašao s još jednom "suludom" idejom. I odveo ledene gladijatore u pulsku Arenu. U rujnu mjesecu. Kao uspomenu na te dvije utakmice, u sjećanju nosim naslovnicu NHL-a, izvještaje BBC-a i CNN-a kao i gladijatorske dresove pripremljene isključivo za te dvije utakmice.

A onda je senzacionalno odjeknula vijest o Medvjedima u KHL-u. Dugom i pomno pripremanom akcijom "slomljeno" je vodstvo Kontinentalne lige, a za početak nam je servirana prava poslastica - CSKA. Silno puno memorabilija veže me za taj dan, tu utakmicu ali ona konačna slika još će dugo, dugo svijetliti u onom dijelu mog mozga koji brine za pohranu lijepih sjećanja.

Ipak, ono najjače, najčvršće i najpozitivnije iskustvo koje su mi Medjedi omogućili dogodilo se na utakmici koja je slijedila nakon CSKA. Možda ćete se sjetiti priče koja je krenula kao potpuna katastrofa, a pretvorila se u nešto veličanstveno. Uostalom, da ne prepričavam…

Na kraju trećine preko razglasa smo se još jednom ispričali gostima, zahvalili na njihovom konstruktivnom doprinosu i počastili ih pivom. Da, Zagreb stvarno može biti metropola. Ima tu još gospoštine, one prave, purgerske...

Kako je počelo, tako je i završilo. Gotovo je. 1:5. Igrači su pod tuševima. Gostujući navijači još su na svom dijelu tribine (koji, onako usput, nikakvom ogradom, a kamo li kavezom, nije odijeljen od ostatka tribine. Zaštitari i živi štit? Kaj god...). I Ledena kreće. S jedne strane "Dinamo!", a druga strana uzvraća "Zagreb!". Uključuju se gosti pa Ledena viče "Dinamo!", a sad gosti uzvraćaju sa "Zagreb!".

Kao da je jučer bilo, sjećam se razgovora kojeg smo nasljednik i ja vodili po povratku kući. Potvrđujemo tezu koja (nažalost) sve češće izgleda kao šuplja fraza. Da, taj prokleti sport doista može spajati ljude. Razgovaramo o tome kako je ova prigoda bila čisti dokaz da nije problem voljeti svoje, a istovremeno poštivati nekog drugog koji također poštuje svoje. I sanjamo o tome kako ćemo, ako nas životni put ikada odvede u Rigu, tim gradom moći prošetati ponosno noseći dres Medveščaka. I sanjamo kako nailazimo na simpatije i smiješak domaćina. I razmišljamo kako ćemo, bude li bilo imalo sreće pa naletimo na nekog od Latvijaca iz Ledene, još i pivu dobiti badava.

Koji su razlozi trajanja ove ljubavi? Ima ih silno mnogo, a može ih se svesti pod vrlo jednostavan zajednički nazivnik. Promatram li svoj odnos prema Medeveščaku i odnos Medveščaka prema okolini, nikad, ali baš NIKAD do sada nisam se osjećao prevareno. Zapravo, kad bih bio do kraja iskren, u pravilu sam dobivao više od očekivanog (a svaka kuna koju sam potrošio na Medveščak je bila trošena sa zadovoljstvom i bez promišljanja o opravdanosti tog troška). Gubili su Medvjedi utakmice, gube ih i danas. Ali nikad nakon poraza nije ostao korak okus u smislu zalaganja, htijenja, želje, davanja cijelog sebe u utakmicu.