No ono što bi se svi trebali zapitati jest, je li problem uistinu samo u Messiju ili iza svega stoji puno kompleksnija priča? Naime, pri samom pogledu na Argentinin roster uočljive su vrlo izražene mane i limiti.Argentina danas ne posjeduje vrhunski stoperski dvojac koji će ulijevati sigurnost momčadi, poput Samuela i Ayale (štoviše, izuzev Zabalete i Garaya koji ni sami ne spadaju među obrambenu elitu, Argentina nema kvalitetnog braniča). Nema niti vrhunskih hitronogih i probojnih bekova poput Zanettija, Sorina i Heinzea. U veznoj liniji pak više nema plemenitog veznjaka poput Riquelmea (doduše, Pastore je nešto najbliže tome, međutim s obzirom da dosada nije dobio značajniju ulogu i minutažu, izgleda da nema potrebnu kvalitetu) oko kojeg će se graditi igra i koji će povezivati redove. Ono što Argentina pak danas posjeduje jesu vrhunski napadači, kojih je i previše, te stoga neki od njih postaju suvišni i neupotrebljivi. U takvoj situaciji ili, bolje rečeno, s takvim rosterom teško je graditi momčad i organizirati je u neku smislenu cjelinu. Dakle, problem nacionalnog bazena, odnosno neuravnotežene kvalitete među linijama u istome, jest izvor svih Argentininih problema. Problem je to kojim bi se valjalo detaljnije pozabaviti, jer za jednu tako veliku naciju koja je godinama bila rasadnik talenata i izvoznik vrhunskih nogometaša ovakvo nešto je nedopustivo.

Od trequartista do lažne devetke

Na ranije spomenuti problem nacionalnog bazena, nadovezao se i problem lošeg taktičkog vođenja momčadi. Naime, posljednja dvojica Argentininih izbornika, Maradona i Batista, umjesto rješenja postali su i sami dio problema. Maradona je pokušavao implementirati svojevrsnu 4-1-2-1-2 formaciju, u kojoj je Messi postavljen na poziciju takozvanog trequartista. Dakle, neka vrsta polušpice ili, bolje rečeno, poveznice između veznog reda i napada koja je u Argentini popularno nazvana enganche (kuka). Ideja je bila izgradnja igre oko Messija, međutim njegovo pozicioniranje u zbijeni i skučeni prostor između veznog reda i napada te njegova ne u potpunosti definirana uloga (iako je nominalno bio playmaker, Messi od vezne linije nije dobivao dovoljno lopti, a s druge strane Maradona mu nije dopuštao spuštanje do vlastite polovice po istu te se Messi tako našao u paradoksalnoj situaciji, postao je playmaker bez lopte), dovele su do kontraefekta. Messi naime u takvoj formaciji i u takvom kontekstu nije mogao doći do izražaja niti kao kreator, niti kao asistent, niti kao strijelac. Umjesto optimiziranja Messijevih mogućnosti, Maradona je iste uspio minimalizirati. Batista je pak za razliku od svog prethodnika Maradone nastojao smjestiti Messija u poznati kontekst. Ideja je ovdje pak bila kopirati Barceloninu 4-3-3 formaciju s Messijem na poziciji lažne devetke. Također, za razliku od svog prethodnika, Batista je omogućio Messiju potpunu slobodu kretanja. Vjerovao je da će s ova dva poteza unaprijediti Messijevu igru u reprezentativnome dresu i u tome je donekle i uspio. Messijev učinak pod njegovim je vodstvom bio bolji, naročito na području asistencija. Međutim i dalje je to bilo prilično daleko od njegovog učinka u Barceloni. Problem je ovdje bio u Messijevom okruženju. Naime tu je do izražaja došao onaj već spomenuti nedostatak kreativnih veznih igrača, uslijed kojeg je Batista bio prisiljen u sredinu postaviti defanzivce poput Gaga, Mascherana, Benegea itd. Iz tog se razloga Messi sada morao puno više spuštati po loptu i s centra kreirati napad te se time dodatno trošiti i udaljavati od protivničkih vratiju. Ironično, za razliku od Maradoninog razdoblja kada je premalo imao loptu u nogama, sada ju je pod Batistom imao i previše.

Manje je više, dalje je bliže

Maradona i Batista zapravo su tijekom svojih mandata nastojali postići isto, pronaći način da iz kreativno limitiranog veznog reda izvuku maksimum i pokušaju stvoriti kakvu-takvu pas igru. I jedan i drugi postavili su Messija kao centralnu figuru ispunjenja tog cilja, no niti jedan niti drugi nisu ga uspjeli iskoristiti na pravi način. Jedan mu je dao previše slobode kretanja, drugi premalo. Jedan mu je dao previše lopte u nogama, drugi premalo. Jedan mu je dao previše prostora, drugi premalo. Rezultat je u konačnici bio isti. Maradona je ispao u četvrtfinalu SP-a, a Batista u četvrtfinalu Copa Americe. Tu pak dolazimo do njihova nasljednika Alejandra Sabella, u Argentini poznatijeg kao el Mago. U onome što njegovi prethodnici nisu uspjeli ostvariti, Sabella je itekako uspio. El Mago je na neki način napravio spoj onoga što su Maradona i Batista pokušavali. Messija je postavio na poziciju lažne desetke, što u biti nije ništa drugo doli spoj trequartista i lažne devetke. Međutim izuzev same pozicije na koju je postavio Messija, Sabella mu je dao i odgovarajući kontekst. Implementirao je nešto nalik 4-2-3-1 sustavu koji se po potrebi u defanzivi pretvara u 4-3-3. Temelj svega postala je striktna podjela na napadački i obrambeni dio momčadi. Argentina naime napada sa samo četvoricom igrača (Messi, Di Maria, Aguero, Higuain), kojima se ponekad (čitaj: vrlo rijetko) pridružuju bekovi, dok se središnji par defanzivnih veznjaka (Gago, Mascherano) striktno drži svojih pozicija i rijetko dublje zalazi u protivničku polovicu terena. Takav način igre nastao iz dva razloga. Prvi je nedovoljno kvalitetna obrana, koja je ujedno i najslabiji dio momčadi, te ju je stoga nužno dodatno pojačati igračima veznog reda. Drugi razlog je već spomenuta transformacija Messija na poziciju lažne desetke, te što je još važnije postavljanje Di Marie u sustav na optimalan način. Dvojac Messi-Di Maria i njihova međusobna suradnja postala je ključ Argentininog 'four men' napada. Messi se sada ne mora konstantno spuštati na vlastitu polovicu u potrazi za loptom i trošiti dodatnu energiju, već mu u tome pomaže Di Maria koji sada puno više sudjeluje u kreaciji napada. Također, s obzirom na ovaj manjak suigrača u protivničkoj polovici, Messi ima puno više prostora za manevriranje i u mogućnosti je puno bolje se postavljati. Tu dolazimo do onoga 'dalje je bliže, manje je više'. Na poziciji lažne desetke Messi je nešto udaljeniji od protivničkih vratiju, no s obzirom na ovaj višak prostora (koji je stvoren zahvaljujući manjku veznih igrača u napadu), to za njega postaje idealna pozicija, a suigrači kojima je u napadu okružen (Aguero, Higuain) postaju idealan kontekst. Messiju je sada omogućeno raditi ono u čemu je najbolji, pokretanju napada u protivničkoj polovici i prodiranju u protivničku obranu koje završava bilo u pronalaženju suigrača, bilo u pokušaju na vrata protivnika. Sabella je napravio ono što njegovi prethodnici nisu bili u stanju. Unatoč svim limitima koje roster posjeduje, stvorio je optimalan sustav. Najvažnije što je pritom učinio jest postavljanje Messija u optimalnu rolu, olakšao mu distribuciju lopte, smanjio njegovu potrošnju i okružio ga idealnim suigračima. Rezultat tih promjena je i više nego vidljiv, Messi je u posljednjih osam nastupa za reprezentaciju zabio čak 12 golova i tome pridodao jednu asistenciju. Argentina pak nakon dugo vremena izgleda kao ozbiljna momčad s jasnim ciljem na terenu, a koliko će daleko u Brazilu otići, vrijeme će već pokazati. Messi je u svakom slučaju konačno uspio u onome što je godinama nastojao postići, dobio je priznanje vlastitih sunarodnjaka.