Ovaj film ne prati Goranovu karijeru već samo neizvjesnih petnaest dana u srpnju 2001., iste godine kada je bio na 125. mjestu na rang listi. Rizmaul je o najuspješnijem i najpoznatijem hrvatskom tenisaču svih vremena razgovarao s velikanima svjetskog tenisa poputa Pata Raftera, Tina Henmana, Ivana Lendla i Johna McEnroea.

'Ovaj je film zamišljen kao jubilarna posveta čovjeku i događaju na koji se možemo ponositi jer je obilježio hrvatski, ali i svjetski sport, kao malo tko u povijesti. Pisati tko je Goran Ivanišević i što znači u hrvatskom imaginariju, uistinu nije potrebno. Svi mi više-manje znamo da je pravi izdanak dalmatinskog mentaliteta: darovit kao Maradona, a tvrdoglav kao mazga', kaže redatelj Leon Rizmaul.

'Film je tijekom produkcije dva puta promijenio ime. Prvo se zvao 'Quiet please', zatim 'Goranov način', kao omaž 'Carlitovom načinu' Briana De Palme. Taj naslov je ostao u engleskoj verziji. Naposljetku sam ga potpisao 'Goranov Wimbledon' da bude jasnije da je riječ o sportskom dokumentarcu', dodao je.

Leon Rizmaul novinar je u Dokumentarnom odjelu HRT-a. Autor je više od 1500 kratkih priloga za emisiju TV kalendar. Osim brojnih novinarskh reportaža i priloga za druge redakcije, režirao je i montirao nekoliko dokumentarnih filmova: 'Druga strana Wellesa' (2005.) i 'Vukovar moje mladosti' (2012.).