Mnogi stručnjaci reći će da je najveću senzaciju u povijesti rukometa napravila reprezentacija Hrvatske 2003., kada je osvojila naslov prvaka svijeta, a godinu kasnije i olimpijsko zlato. Razlog toj tezi leži u činjenici da je ista ta Hrvatska punih sedam godina tavorila u prosječnosti, a na EP-u 2002. završila je na zadnjem mjestu.

Dakle u samo godinu dana od dna Europe do vrha svijeta. Kad to tako promatramo, priča drži vodu, ali Hrvatska je do nesretnog SP-a u japanskom Kumamotu 1997. bila svjetska velesila. Na prvom Euru 1994. uzela je broncu, iduće godine na Islandu svjetsko srebro, a kulminacija se dogodila na Igrama u Atlanti 1996., kad je osvojeno prvo olimpijsko zlato.

Kad tome pridodamo da je Zagreb u devedesetima bio dvostruki prvak Europe te višestruki finalist Lige prvaka, onda je jasno da je crna rupa od sedam godina bila anomalija.

Ova Italija jedna je od najvećih senzacija u povijesti rukometa

Zato smo više skloni ideji da ovo što na aktualnom SP-u radi reprezentacija Italije vjerojatno spada u red najvećih čuda u povijesti rukometa. Ekipa, koja je samo jednom nastupila na SP-u, i to baš u Japanu 1997., ovih dana ne prestaje šokirati rukometni svijet. Reprezentacija bez tradicije, bez rezultata, na koncu i bez igrača, u četiri odigrane utakmice ostvarila je tri uvjerljive pobjede i samo je jednom položila oružje.

I to protiv Danske, no znamo li da su Danci ionako svijet za sebe i da su na ovom turniru svaku reprezentaciju (uključujući aktualnog olimpijskog doprvaka Njemačku) razmontirali dvocifrenom razlikom, onda je rezultat Talijana dosad impresivan.

U prvom kolu prve faze najprije su šokirali poslovično nezgodan Tunis 32:25. Za one koji ne znaju, Tunis je 2005. igrao polufinale SP-a, a Hrvatska je redovito muku mučila s tom afričkom ekipom. Sjetimo se samo osmine finala SP-a na Islandu 1995., kada je osvojeno svjetsko srebro. Hrvatska je 'dosadne' Tunižane prošla tek nakon beskonačne serije sedmeraca.

Zatim, u drugom kolu, Italija je pomela Alžir s nevjerojatnih +9 (32:23). Alžir možda nije sila i ne pripada samom vrhu rukometa, ali nije ni ekipa protiv koje se unaprijed mogu upisati bodovi. Nakon te utakmice i trijumfa svijet je počeo sa zanimanjem promatrati što rade ti Talijani za koje nitko nije imao pojma ni da su na SP-u ni kako su na njega uopće došli.

Jasno, protiv Danaca nisu imali šanse, ali su zato u prvom susretu drugog kruga razvalili Češku 25:18. Iako ona ne spada u red favorita, niti je riječ o ekipi koja se ima pravo nadati medaljama, radi se o naciji koja je rukometu dala Filipa Jíchu i reprezentaciji koja je na Islandu 1995. jedina uz Richardsonove Francuze (u finalu) pobijedila Hrvatsku.

Svejedno hoće li do kraja izgubiti sve ili nastaviti izvoditi čuda - Talijani su najluđa priča turnira

Drugim riječima, bez obzira na to kako će Italija na kraju završiti ovaj turnir, hoće li do kraja druge faze izgubiti od Njemačke i Švicarske ili će nastaviti raditi čuda, sigurno je to da su nas Azzurri naveli da se zapitamo koji se vrag događa i jesmo li svi skupa prespavali neki period u kojem su počeli igrati ozbiljan rukomet.

U Italiji živi nešto više od 58 milijuna ljudi, a svega njih 25 tisuća bavi se rukometom. Samo za usporedbu, Danaca je nešto manje od šest milijuna, a prema podacima Danskog rukometnog saveza, njih 107.666 igra ovaj sport. Talijane jednostavno nikad nije zanimao. Do prije nekoliko godina.

'Povratak Italije na Svjetsko prvenstvo nakon gotovo tri desetljeća predstavlja važnu prekretnicu u rukometnom razvoju zemlje. Svjetsko prvenstvo također odražava sve veći fokus na dugoročan razvoj igrača i strategije treniranja. Sudjelovanje na SP-u povećat će vidljivost rukometa u Italiji i nadahnut će buduće generacije. Tome se barem nadamo i vjerujemo u to', rekao je Matteo Aldamonte, press menadžer Talijanskog rukometnog saveza i rukometni komentator za Sky Sports Italia, za danski TV 2 Sport.

'Nastup Italije na ovom turniru nije pretjerano važan događaj za širu talijansku javnost, ali je itekako bitna stvar za našu rukometnu zajednicu. Ovi rezultati koje postižemo otvorit će put prema boljem prihvaćanju rukometa i nadamo se da ćemo se u budućnosti barem približiti nogometu i nekim drugim sportovima', nastavio je.

Talijani u aktualnom rosteru nemaju igrače koji igraju u najelitnijim klubovima, ali imaju nekolicinu pojedinaca koji nastupaju u Bundesligi i jakom francuskom prvenstvu. Vratar Domenico Ebner, Simone Mengon, Leo Pratner i Mikael Helmersson zarađuju kruh u Njemačkoj, Marco Mengon i Andrea Parisini igraju u Francuskoj, a Tommaso De Angelis član je španjolskog Benidorma. Ostatak ekipe čine igrači iz domaće lige.

'Ali dopustite mi da kažem ovo - možda nemamo igrače iz najjačih europskih klubova, ali najveća snaga momčadi je njihovo jedinstvo i timska igra. Iako je momčad vrlo mlada, zajedno igraju još od mladih selekcija, a to se jasno vidi na terenu', objasnio je Aldamonte.

Lino Červar stvorio je talijanski rukomet. Zato mu se i danas dive i obožavaju ga

Talijane je na tom za njih jedinom SP-u 1997. vodio Lino Červar, u to vrijeme i trener najjačeg talijanskog kluba Conversana, stoga nitko bolje od njega ne poznaje prilike u talijanskom rukometu i teško da smo mogli pronaći boljeg sugovornika da nam detaljno objasni talijansko rukometno čudo.

'Naravno da su Talijani najveće iznenađenje ovog SP-a, ali za mene oni nisu senzacija. Zašto? Najprije, svi znamo da je Italija sportska sila i da su Talijani sportski fanatici. Samo je bilo pitanje vremena u kojem će se zainteresirati za rukomet.

A to se dogodilo prije pet, šest godina, kad su počeli ozbiljno ulagati. Ključna stvar bila je izgradnja ogromne dvorane u Chietiju, gradiću udaljenom nekih sat vremena od Rima. Tamo su sagradili ogroman rukometni kompleks i počeli stvarati selekciju klinaca od 14, 15 godina. Sa svom tom djecom potpisali su dvogodišnje ugovore, a roditelji su morali potpisati dozvolu da im djeca praktički žive, uče, studiraju i igraju rukomet u Chietiju.

Dva puta dnevno imaju treninge, svi žive u tom hotelu i ništa nije bilo prepušteno slučaju. Čim bi netko dijete odskočilo kvalitetom, poslali bi ga u Francusku ili Njemačku da se oproba u najjačim ligama i stekne iskustvo. Tako da su za nekoliko godina sagradili temelje za reprezentaciju koju danas gledamo', za tportal je ispričao Červar, čovjek kojeg rukometna Italija i danas drži nekom vrstom božanstva.

Fantastičan nastup na debiju 1997., a onda raspad

Červar nam je rekao i to da je 'projekt rukomet' podržao Talijanski olimpijski odbor, što je na koncu rezultiralo povećanjem ozbiljnih klubova na cijelom Apeninskom poluotoku.

'Prije tri mjeseca održao sam predavanje u Chietiju i na licu mjesta sam se uvjerio kako rade i što rade. Najprije, svi treneri, od kadetskih do seniorskih, morali su doći na taj seminar. Baš svi. Vidio sam da su željni znanja, žele učiti, radišni su i ponizni. To je nacija iznimno talentirana za sport, posebice za sportove s loptom, i uz ovako velika ulaganja nemojmo se čuditi ako u skoroj budućnosti postanu konstanta. U kvalifikacijama za SP oba puta su dobili jaku Crnu Goru, a u kvalifikacijama za EP svladali su Srbiju. Sad su napravili ovo. Nije to ništa slučajno', kaže nam Červar.

'Dali su mi isti ugovor kao i Boši Tanjeviću, koji je te 1997. odveo košarkaše do europskog zlata'

Talijani se i u tom svom debiju 1997. nisu osramotili. Štoviše. Istina, nisu prošli grupu, ali su ostvarili fantastične rezultate. Razvalili su Argentinu, remizirali s Norveškom, u drami izgubili od budućeg doprvaka svijeta Švedske, a aktualne prvake svijeta Francuze do kraja su držali u šaci. Jedino su lako poraženi od u to vrijeme izuzetno moćne Južne Koreje.

'Upravo tako. Ne da se nismo osramotili, nego nikome nije bilo jasno kako smo tako dobri. Švedska, ona čuvena generacija Bengan Boysa s Wislanderom, Staffanom Olssonom, Svenssonom i ostalim legendama, dobila nas je na tešku krađu sudaca. Vodili smo na poluvremenu, a onda su počele raditi neke kuhinje. Znate, te 1997. Italija je bila prvak Europe u košarci, a vodio ih je Boša Tanjević. Dali su mi ugovor koji je bio jednak njegovom. Nije mi bilo ništa jasno, ali su mi objasnili da je to zbog toga što sam od amaterske družine stvorio ekipu koja je ravnopravno igrala s najboljim ekipama svijeta.'

'Talijani su sagradili Arenu samo za rukomet, a nama služi za sve osim za rukomet'

Červara smo pitali zbog čega Kumamoto nije bio prekretnica, zašto se talijanski rukomet nakon toga ponovno raspao i upao u anonimnost.

'Jako dobro pitanje. Sad je drugačije, ali tada su u Savezu uglavnom bili Sicilijanci. Svi članovi upravnog odbora Saveza bili su istovremeno predstavnici svojih klubova. Bili su to jako bizarni uvjeti. Igrači u reprezentaciji imali su iste dresove kao u svojim klubovima. Tim predsjednicima klubova nije bila važna reprezentacija. Vodili su računa samo o svojim klubovima i svojim interesima jer su mislili da će, ako reprezentacija napravi nešto veliko, oni izgubiti značenje. Svašta sam ja tamo znao doživjeti. Nikad neću zaboraviti kad nam je netko provalio u svlačionicu i odnio dresove. Rekao sam da pozovemo policiju. Samo su mi kazali: 'Ma, pusti to Lino, sve će biti dobro. Nabavit ćemo nove dresove.' Zadnje godine kad sam bio tamo nagovarali su me da ostanem. 'Lino, ma sve je super, ne sekiraj se, mi smo već dovoljno napravili.' Jednostavno, nisu imali nimalo ambicija. Sad je sve drugačije. Imaju fantastičnu Arenu samo za rukomet, a mi imamo Arenu za pjevače, za sve je imamo, ali za rukomet nemamo. Eto, tako to ide kod nas. U Italiji danas u tom rukometnom domu isključivo igraju i treniraju djeca koja su došla u Chieti. Sve im je osigurao Olimpijski odbor. Siguran sam da će im ovi rezultati dati dodatan vjetar u leđa i nemojte se čuditi bude li Italija sila u budućnosti. Od srca im to želim', zaključio je jedan od najvećih trenera u povijesti rukometa.