Teško je odabrati najboljih pet otkada se igra Liga prvaka, pa tako na popis nisu ušla imena neospornih velikana kao što su Christian Vieri, Gabriel Batistuta, Alan Shearer ili Jürgen Klinsmann. Ipak, izbor je pao na iduća imena.

Pavel Nedved

Najveći pehist među nabrojenima. Čeh je te 2003. bio proglašen za najboljeg igrača u Europi, ali nije mogao igrati finale svoga Juventusa i Milana na Old Traffordu zbog žutih kartona. U uzvratu polufinala zabio je Realu za ključnih 3:0 (Juve je prošao s ukupno 4:3), no samo osam minuta prije kraja dobio je žuti karton i morao je preskočiti finale na Old Traffordu kojega je Milan osvojio nakon penala. Mnogi se i danas slažu da bi ta utakmica imala sasvim drugi tijek da je Nedved mogao igrati.

Rivaldo

Legendarni Brazilac, 'zlatna lopta' iz 1999. još uvijek igra, ali s 41 godinom na leđima više ne može računati na finale Lige prvaka. Pet je godina bio u Barceloni koja tada nije imala snage doći do završnice, a 2003. plasirao se s Milanom u finale protiv Juventusa, no trener Carlo Ancelotti odlučio ga je ostaviti na klupi i posvetiti se obrambenaškoj strategiji u najdosadnijem (uz dvoboj Zvezde i Marseillea u Bariju '91.) finalu Kupa ili Lige prvaka svih vremena. No, plan mu je upalio, Milan je sačuvao prednost i nakon raspucavanja osvojio novi naslov. Rivaldo je bio na slavlju, ali u ulozi statista.

Roberto Baggio

'Zlatni repić' je jedan od najvećih talijanskih nogometaša u povijesti, ali u Ligi prvaka nije ostavio dubljeg traga. Cijelu je karijeru proveo u domovini, ali osvojio je samo dva naslova prvaka i u Europi je igrao tri finala. Sva tri u Kupu Uefa, a zabilježio je i trijumf 1993. s Juventusom protiv današnjeg finalista Borussije u koji je ugradio dva gola. U Ligi prvaka ga je pratila zla kob. naime do 1995. je nastupao za Juventus i tada je Milan imao tri finala Lige prvaka u nizu, a kada je prešao u redove Milana te sezone je Juventus krenuo u svoj niz od tri uzastopna finala. Pehist kakvog se rijetko viđa...

Michael Owen

Još jedna zlatna lopta na ovome popisu koja nije osjetila slast najvećeg finala. Igrao je u karijeri u redovima tri višestruka europska prvaka, ali u Liverpoolu nije došao niti blizu dok je u Realu proveo samo jednu sezonu. U dresu Uniteda je sa suigračima izborio finale 2011. protiv Barcelone, ali rimski ogled odgledao je s klupe iako je bio jedini profilirani napadač na klupi Sir Alexa Fergusona. I kada je Barcelona povela s 3:1 veliki škotski strateg nije ga uvodio u igru, najbolji dani već su bili daleko iza nekadašnjeg čuda od napadača.

Eric Cantona

Možda i najveći s popisa. 1991. je počeo napad na vrh s Marseillem i zabio gol u prvom kolu Kupa prvaka, ali stalne svađe s trenerom i gazdom Tapiejem eliminirale su ga iz sastava koji će na kraju sezone izgubiti od Zvezde u Bariju. Ubrzo se i odlučio povući iz nogometa, no nagovorili su ga na povratak i nakon kraće epizode u Leedsu počeo je ispisivati najljepši dio priče svoje karijere u Manchester Unitedu. U pet sezona osvojio je četiri naslova engleskog prvaka a blizu finalu došao je 1997. ali sa dva puta po 1:0 izbacila ih je dortmundska Borussia. Nakon tog bolnog poraza na Old Traffordu Fergusonu je rekao da će se umiroviti na kraju sezone, i zaista dva mjeseca kasnije sa samo 31 godinom objesio je kopačke o klin. Fergie i duštvo dvije godine kasnije su osvojili Ligu prvaka protiv Bayerna u Barceloni...