Ako ste slučajno zaboravili kakvom je lakoćom Veldin Karić (44) svojedobno bušio protivničke mreže, njegovu specifičnu dugu kovrčavu frizuru zasigurno niste. Najbolje su sezone već cijelo desetljeće iza njega, briljirao je u Varteksu, potom i u Dinamu te zaprešićkom Interu, a onda formu održavao u niželigaškoj konkurenciji. No osjećaj za gol nije izgubio, kao ni prepoznatljiv imidž...

A onda se početkom tjedna hrvatskim nogometnim eterom poput munje proširila vijest - Veldin Karić vraća se u Varteks! Da, u 45. godini života jedan od najboljih igrača i strijelaca popularnih 'bumbara' u klupskoj povijesti ponovno će zabijati u 'svetom' dresu! Vijest za rubriku 'vjerovali ili ne'! Ali - vjerujte!

I da, u Varaždinu je odmah nakon objave tog transfera zavladala euforija, jer Karić je jedan od najomiljenijih nogometaša propalog kluba koji su navijači - nakon gašenja 2010. godine i izbacivanja u najniži natjecateljski rang - ponovno osnovali. Spomenimo samo neke velikane, poput Davora Vugrinca, Miljenka Mumleka, Marijana Mrmića, Zlatka Dalića, Samira Toplaka, Nikole Šafarića, Leona Benka, Saše Bjelanovića... koji su s ponosom nosili dres Varteksa.

NK Varteks prošle sezone ispao je iz 3. HNL-a Istok te će se natjecati u Međužupanijskoj nogometnoj ligi (MŽNL) Čakovec-Varaždin, a Karićevo će iskustvo zasigurno biti od pomoći mlađahnim 'bumbarima'.

Povratak klubu u kojemu je stekao nogometno ime

'Vraćam se u klub u kojem sam nakon Željezničara proveo svoje najbolje trenutke u nogometnoj karijeri', kazao je Karić i nastavio:

'Moram pomoći svom klubu koji je doveo jako mlade igrače, pa da uz mene to bude malo bolje posloženo. Varteks ima izuzetno mlad i dobar igrački kadar. Također, vodi ih dobar trener, Uprava se posložila i dogovorili smo se da svako pomogne koliko može te na najbolji način na koji zna.'

Izvrsne su to vijesti za momčad koja je prošlu sezonu završila kao posljednja u 3. HNL-u Istok...

'Varteks je zbog teške situacije nažalost ispao iz 3. HNL-a, pa sada želimo da se što prije vratimo tamo gdje i pripadamo. Zato sam tu da pomognem koliko mi tijelo bude dalo, jer ipak imam 45 godina', realan je Veldin Karić, za kojeg kažu da je još uvijek u istoj formi kao i kada je nemilosrdno tresao protivničke mreže u najboljim danima svoje karijere.

'Imam još štošta za pokazati. Dobro se osjećam i vjerujem da imam snage za 45 minuta vrhunskog nogometa. Naravno mogu rasporediti snagu i na 90 minuta, ali to neće biti to jer kod mene nema kalkulacija', kazao je Karić.

No uz veličanstvenu nogometnu karijeru, Veldin Karić ima strašnu životnu priču. Karijeru je započeo sa 17 godina u sarajevskom Željezničaru s Marijem Stanićem, a onda je BiH poharao rat. Srbi su započeli opsadu Sarajeva, a Veldin Karić je zamalo stradao.

'Počeo sam u Bosanskom Brodu kao klinac, kao kadet sam otišao u sarajevski Željezničar, igrao sam dvije sezone za kadete i juniore, a tada sam upao u prvu ekipu. Igrao sam u napadu sa Stanićem, a trener nam je bio Nenad Starovlah. Međutim počeo je rat, koji je meni, kao i mnogima, potpuno promijenio život', ispričao je svojedobno Karić svoju životnu priču za sportske.ba i nastavio:

U rukama četnika koji su opkolili Sarajevo

'Stanić je imao sreće, iz Sarajeva je izašao kroz čuveni tunel. Da sam barem ja mogao otići kroz tunel. Ja sam bježao po ulicama, sklanjao se iza kanti za smeće, izmicao se snajperistima. I dok sam čekao priliku, jer me iz Novog Sada zvao Starovlah da dođem u Vojvodinu, jedne me večeri uhvatila JNA i odveli su nekoliko nas na Pale. Na sebi sam imao Željinu majicu, a sa mnom je - srećom - bio i moj prijatelj Žara. Svi su ga u Sarajevu znali, bio je prijatelj trenera Starovlaha, družio se s nama igračima... Umro sam od straha dok smo se vozili. Onda su nas doveli u jednu prostoriju. Da, zaboravio sam reći da sam imao lisice na rukama dok smo se vozili na Pale. Bilo je strašno. Nikad nisam, osim u filmovima, vidio lisice, a onda su bile na mojim rukama. Tamo su nas predali četnicima...'

I tad je počelo...

'Ulazi neki vojnik, sad već u sasvim nekoj drugoj uniformi, i kaže: 'Doveo sam špijuna.' Mislio sam - gotovo je. Čuj, ja špijun. Kasnije sam shvatio da su me povezali s Vehbijom Karićem, nekim visokim oficirom JNA koji je prešao na našu stranu. Kažem, nisam ja nikakav špijun, ja sam nogometaš. Igram za Želju i reprezentaciju Jugoslavije...', prisjeća se Karić najdramatičnijih trenutaka svog života i nastavlja:

'Objašnjavam tako nekom bradatom liku kako sam krenuo za Novi Sad, da trebam igrati za Vojvodinu... Uvjeravam ih da me pozvao Nešo Starovlah. Evo, provjerite, kažem, a vidim da je ovaj što me ispituje sve nervozniji. Nećeš ti nikuda, kaže mi taj bradonja, što je razbjesnilo Žaru. I onda je on poludio, počeo se raspravljati i svađati s njima. Ja si mislim - šuti, Žara, pobit će nas. Bio sam gotov, slušao sam i gledao kako ljude strijeljaju, ja sam trebao biti sljedeći...'

No u tim trenucima je sreća pomazila Veldina i Žaru...

'Baš tada uđe neki tip i prepozna Žaru. Bio je neki Željin navijač. Pita: 'Otkud ti, Žara, ovdje?' 'Kako otkud, doveli me ovi', kaže on. 'Reci da nas puste jer Karić treba u Novi Sad!' Tako i bude. Skinu nam lisice i kažu - zovite Starovlaha. Mislio sam - dobro je, kad ono...', nastavlja svoju priču Karić. Starovlaha nisu uspjeli dobili, pa su pozvali telefonom njegova punca i punicu, a oni su obavijestili Nešu.

'Čuo sam kako je onaj bradonja, što me zvao špijunom, nekome na telefon rekao: 'Ako ne dođe neko po ovog, ja ne garantiram za njegovu sigurnost. Imate sat vremena da ga vodite', prisjetio se Karić i nastavio:

'Tada sam po tko zna koji put mislio: 'Eh, sad je definitivno gotovo. Tko će, kako će netko doći po mene za sat?' Kad nakon, ne znam ni ja više koliko vremena zovu nas da izađemo. Izveli su nas. I čujem helikopter. Kažu nam - upadajte! Tako sam ja napustio svoje Sarajevo, preko Lukavice s lisicama doveden na Pale, a onda helikopterom do Novog Sada. Vječiti sam dužnik Nenadu Starovlahu i Iliji Panteliću, koji je tada bio direktor ili predsjednik Vojvodine.'

Živu je glavu izvukao, šest je mjeseci proveo u Novom Sadu igrajući za Vojvodinu, ali ništa nije znao o svojima u Kolibama i Brodu...

'Igrao sam, ali sam sve manje mislio na nogomet. Patio sam za svojima, nisam znao ništa o roditeljima, sestri. Odlučio sam pobjeći iz Novog Sada. Krenuo sam u Mađarsku, ali su me vratili. Kažu, putovnica nije u redu. Krenem drugi put i opet ne prođem. Onda me jedan policajac pozove i kaže kako ćemo prijeći granicu. Imao je nekog prijatelja policajca i u njegovoj smjeni me doveo do granice. Pokazao im je policijsku značku i rekao da me prati na pripreme jugoslavenske reprezentacije. Pustili su nas bez problema. Tako sam krenuo prema Hrvatskoj', prepričava Veldin, no mukama tu nije bio kraj.

Mala Bosna u Slavonskom Brodu, pa Torino, Varteks, Dinamo...

'Kada su na hrvatsko-mađarskoj granici tražili dokumente, ja ležerno pokažem onaj crveni pasoš. Mislim, bit će u redu... Kad policajac kaže: 'Nazad!' Ma, neće ni da čuje. Ja sam već tada imao poziv Marsonije koja me pokušavala dovesti u više navrata. Kad sam im rekao da mi je otac rođen u Slavonskom Brodu, rekli su mi da je tom činjenicom riješen moj problem. Tako je i bilo. Za nekoliko sati donijeli su mi domovnicu s kojom sam ušao u Hrvatsku. Putovnicu više nitko nije ni gledao. Tako sam došao u Marsoniju.'

Ostalo je - legenda. U Marsoniji je zaigrao uz svoje bratiće, braću Edina i Zemira Mujčina. Popularna je Marsa tada iz Druge lige ušla u Prvu, a imali su i nadimak Mala Bosna, zbog brojnih nogometaša iz BiH. Karić je, kao i Edo Mujčin, Vlado Petrović, Boris Živković... igrao sjajno. Svi su ga tražili.

'Mogao sam birati hoću li u Dinamo, Hajduk, u Tursku, Njemačku, ali sam potpisao za Torino. Kakav je to bio klub te kakav nogomet... Sve je završio menadžer Predrag Naletilić. Igrao sam protiv Zinedinea Zidana i drugih svjetskih zvijezda. Iz Torina sam otišao u Lugano jer mi nisu jamčili da ću igrati. A onda se javio Varteks...', kaže Karić, dodajući da je u Varaždinu proveo sedam sezona, odigrao 134 utakmice u Prvoj ligi i zabio 53 gola.

U dresu varaždinskih 'bumbara' odigrao je 176 utakmica u svim natjecanjima i zabio 62 gola. Ukupno je u HNL-u za Marsoniju, Varteks i Dinamo odigrao 199 utakmica te zabio 76 golova, po čemu je 11. najbolji strijelac od samostalnosti Hrvatske! Igrao je za hrvatsku U-21 reprezentaciju te upisao i tri nastupa za hrvatsku A reprezentaciju još tamo 2001. godine kod izbornika Mirka Jozića.

Frizuru mu je spasila - Ćirina žena

U Varaždinu je svih tih godina imao status idola, a govori se da je bio i veliki zavodnik tih godina. Nije stoga ni čudno da se triput ženio. S prvom suprugom nije imao djece, s drugom ima sina Neona, koji je nadareni nogometaš i trenira u mladim kategorijama Varteksa, te kćerkicu Niu, a danas je u sretnom braku s aktualnom suprugom Silvijom.

Igrao je tri finala Kupa s Varteksom i bile su to zlatne godine varaždinskog kluba, a svima je u sjećanju uspjeh u Kupu UEFA (danas Europska liga), u kojem je Varteks u rujnu 2001. godine izbacio Aston Villu. U Birminghamu su 'bumbari' slavili 3:2, dva je gola zabio Saša Bjelanović, jedan Veldin Karić. Za Dinamo je u sezoni 2004./2005. odigrao 19 utakmica i zabio sedam golova, a potom je prešao u zaprešićki Inter.

Kasnije se vratio u Marsoniju (2007.), pa je igrao za Oriolik, Novalju, Samobor, pa lokalne niželigaše Dravu iz Kuršanca (trener igrač), Ljutomer, Dinamo iz Apatije...

'Nogometu sam cijeli život i on mi je dao sve. Imam trenersku B licencu i plan mi je položiti A trenersku licencu. Nemam sad prevelike ambicije, želja mi je na početku svoje nogometno znanje prenositi na djecu', otkrio je legendarni napadač Varteksa. Sad će ponovno zabijati u dresu svog Varteksa. Strah vas je da ga nećete prepoznati na terenu? Bez brige, Karićev zaštitni znak, frizura, i dalje je postojan.

'Kad me Ćiro Blažević nije ošišao, nema šanse da ikad skratim kosu', priznao je Veldin Karić svojedobno u razgovoru za Sportske novosti i pojasnio:

'To mogu zahvaliti njegovoj supruzi. Jednom sam u šetnji Varaždinom naišao na Ćiru i suprugu i on je pita: 'Je l’ tako da se mora ošišati, da mu je kosa užasna?' A ona kaže: 'Ne, baš mu lijepo stoji, neka je ne šiša.' Ćiri nije bilo drago, ali više nikad mi nije rekao ništa i frizura je preživjela...'