Da je prije dvadeset godina netko rekao da će atletika postati hrvatski najtrofejniji olimpijski sport, nitko mu ne bi vjerovao. No, upravo se to dogodilo nakon Igara u Riju. Naime, naša zemlja ima pet medalja u atletici od osamostaljenja, od toga čak tri zlatne.

Procvat hrvatske atletike počeo je s Blankom Vlašić koja je osvojila srebro u Pekingu, a nastavio sa Sandrom Perković koja je u Londonu osvojila zlato u bacanju diska. Na posljednjim Igrama pridružila se dvjema heroinama i zlatna Sara Kolak pa je Hrvatska po prvi put osvojila tri atletske medalje na istoj olimpijskoj smotri.

Pet medalja Hrvatska je osvojila još samo u veslanju, od toga jednu zlatnu, dok po dvije zlatne ima u streljaštvu i rukometu, a jednu u vaterpolu, jedrenju i dizanju utega. Tako je atletika pobijedila sportove koji kod nas imaju puno veću tradiciju i puno uglednije omladinske škole, a i ipak nešto veća financijska ulaganja.

Ono što najviše fascinira je činjenica da najveće sportske nacije ulažu najviše u atletiku, a talentiranih atletičara ima svagdje, od Tadžikistana do Jamajke. U takvoj brutalnoj konkurenciji osvajati zlatne medalje za našu je zemlju zaista nevjerojatno i teško objasniti. Rezultat je to čudesnog entuzijazma sportaša, velikog odricanja njihovih roditelja te impresivnog rada trenera koji su u stanju iz nikakvih uvjeta izvući nemoguće.

I tako dolazimo do nevjerojatnog podatka koji je teško objasniti: dva najuspješnija hrvatska sporta na zimskim i ljetnim olimpijskim smotrama zajedno su skijanje (četiri zlata i šest srebra) i atletika. Tko je to uspio proreći tijekom prošlog tisućljeća, svaka mu čast...