Naravno, nije sve tako idealno bilo svih 90. minuta, ali ono što je Rijeka pokazala u prvom poluvremenu je recept koji bi svaka momčad, bez obzira na ligu i natjecanje trebala iskazivati. Brze i okomite lopte, odlična suradnja i ubacivanje bekova u napad, bilo kroz kontinuirani napad, bilo kroz kontre i polukontre, agresivna i visoko postavljena obrana prilikom svakog gubitka lopte, izraziti pritisak na srce protivničke momčadi, veznu liniju, sve to Rijeku je u prvih 45. minuta dovelo do prilika kakve možda nije izradila u svim dosadašnjim utakmicama skupa, ako izuzmemo demoliranje Feyenoorda na Kantridi, ono u one man showu kojeg je upravo izbacila - ekipa.

Plivali su igrači Standarda, na natopljenoj Kantridi i začuđujuće dobrom terenu za ovogodišnje riječke prilike i poznate probleme s travnjakom (koji je nekoliko puta u svojoj povijesti izgledao baš kao morsko dno), kao ribe na suhom. Nekolicina kolega nesretnog Arslanagića (uključujući i njega) vjerojatno još uvijek boli kičma od minijatura dijamantnog Krame, lomljenja protivnika u koraku ubojitom kao laka konjica, ali ovog puta raspoložen je bio gotovo cijeli vezni red. Brazilac Moises nekoliko je puta pokazao zašto je možda i najcjenjeniji eksponat momčadi s Kantride nakon najboljeg igrača HNL-a, tolika raznolikost udarca, sjajno igranje prsima, odlična kontrola lopte i kroz šumu protivničkih igrača čine ga neprocjenjivim kotačićem Kekovog stroja. Anas iz najboljih dana ( prvo poluvrijeme) opet je pokazao kako se igra nogometa, kolikom lakoćom savladava protivničke braniče, samo kada mu se to hoće i da, njegova vanjska je ionako već patentirana i zakonom zaštićena...

Golobradi dvojac (Lešković, Mitrović) iz srca obrane opet je odigrao utakmicu gotovo na najvišem nivou, pokazao kako unatoč europskom neiskustvu ima ono nešto "bezobrazno" u sebi, a uz to i vrlo kvalitetno. Ne viđa se baš svaki dan stoper koji se ne libi ( i to dobro radi) navući na sebe protivničkog napadača, stvoriti višak prema naprijed, a biti gotovo uvijek pravovremen prema nazad... Hvalospjev, ali za 45. minuta - potpuno i nedvojbeno zaslužen. Tko tvrdi suprotno, odgovorno tvrdim da je ništa doli - obična nogometna neznalica, kolokvijalno zvana i budala. Čak je i Vargić sinoć, nakon podužeg vremena, bio na zadatku, siguran i pravovremen u ono malo istrčavanja što je imao, a obranio je uglavnom ono što je i morao.

Nastavak s igračem više, s pojačanom kišom i sve lošijim terenom, a valjda i pojačanim strahom od velikog uspjeha nije bio ni izbliza toliko atraktivan. Čuvala je Rijeka uglavnom uspješno svoja vrata, iako su gosti postigli navodno i regularan pogodak, no pomoćni sudac svirao je zaleđe. Karma je zeznuta stvar, prošlo mi je kroz glavu kada se sjetim Vešovićevog projektila u Liegeu... Rijeka je sinoć trobod mogla ispustiti samo izrazitim spletom nesretnih okolnosti, a takav splet jednostavno tada nije nesretan, već poguban, postaje sam sebi svrha, iako smo i aktualni svjedoci da postoje i danas ti i takvi koji će sve pripisati - lošoj sreći, neraspoloženom danu, kakvom svecu ili crnoj magiji. Zamor u materijalu kod Sharbe, par neshvatljivo loših dodavanja Jajala, i općeniti (iako vrlo razumljiv) manjak trke bili su premalo da bi se u drugom dijelu išta promijenilo na nesreću Rijeke.