Najnovija žrtva višegodišnje 'sternističke' represije sinoć je postao centar Bostona Kendrick Perkins. Video sve govori: prvu tehničku zaradio je jer je laktom lakše rebnuo Gortata, a učinio je to najvjerojatnije refleksno i možda čak nenamjerno, jer mu je bio leđima okrenut. Nakon toga, Gortat mu je izbio loptu iz ruke, pa je dosuđena obostrana.

Drugu i isključujuću zaradio je Perkins već u drugoj četvrtini, jer se nakon izrazito dvojbenog, praktički neprimjetnog faula počinjenog u posve korektnoj fazi obrane bez riječi okrenuo i od suca i od 'mjesta zločina', i zamislite samo, u očaju se primio rukama za glavu... Bilo je to dovoljno da ga sudac Jackson isključi s pete utakmice finala Istoka te omogući Orlandu laku pobjedu i povratak u seriju koju su Celticsi već skoro dobili. 'Vjerojatno se Jacksonu nije dopala škripa Perkinsovih tenisica dok se udaljavao od njega', bio je komentar jednog američkog novinara.

Da stvar bude gora, Perkinsu je to već sedma tehnička u ovom doigravanju, i daleko ne prva koju je dobio uslijed minornih igračkih čarki kakvima košarkaški mečevi nikada nisu oskudijevali – pogotovo u dramatičnom playoffu, kada se momčadi nakon maratonske sezone bore za naslov prvaka. Prema zakonima Sternove totalitarne organizacije, Perkins - ključan u obrani Celticsa na Dwightu Howardu - trebao bi propustiti sljedeću utakmicu zbog nakupljenih sedam tehničkih (disciplinskih) prijestupa.

Kroz sličnu su torturu i strahovladu sudaca u ovom doigravanju već prolazile i druge momčadi, uključujući i Orlando Magic, koji se ovom prilikom 'okoristio'.

Charles Barkley, Gary Payton, Reggie Miller – ma sve temperamentnije, ali i fakultetski obrazovane NBA zvijezde u 90-ima, periodu kada se igrala po mnogima najljepša košarka, teško da bi s ovakvim atacima na mentalitet izdržale dulje od četvrtine po utakmici. Da ne spominjemo Denisa Rodmana.

David Stern (službena funkcija mu glasi: komesar; naziv doista prikladan za paralelu koju želimo povući), bio je jedan od sinonima za ekspanziju popularnosti sjevernoameričke profesionalne košarkaške lige. Vrhovnu komandu preuzeo je 1984. godine, baš kada je sa sveučilišta stigao Michael Jordan, i kada je zahvaljujući razvoju medija i globalne trgovine NBA postala masovno popularna i dostupna širom svijeta. A i zaradila neslućen novac...

Danas njegov NBA ima sve manje veze s ljudskošću, pa i sportom. Odavno je publika pretvorena u dokone potrošače spektakla, koji kod 94:78 minutu prije kraja utakmice u regularnoj sezoni, odjednom krenu navijati kao manijaci samo zato što je lokalni fast food restoran objavio besplatni 'mad hour' ako domaća momčad zabije 100 poena. Ta umjetna proizvodnja lijepe sportske atmosfere osjeti se i na terenu. Više nije dovoljno da igrači obilaze škole, pomalo licemjerno promičući obrazovanje (jer svaki klinac zna da NBA potiče najtalentiranije zvijezde da zbog novca odmah-i-sada preskaču fakultete), nije dovoljno da su im uveli pravila odijevanja konzervativnih bijelaca i slične uniformističke budalaštine, da trenera klepnu po džepu čim se usred slavne 'land of the free' usudi izraziti slobodno mišljenje o radu sudaca: sada igrači više ne smiju ni izrazom lica, ili sačuvaj Bože - primanjem za glavu kad im se svira nepostojeći treći ili četvrti faul, pokazati da su ljudska bića, a ne roboti odnosno kljusad.

Milijunaška stoka, kojoj se zato što je tetošena ogromnim parama, može oduzeti duša i javno lice kako bi se od njega oblikovalo ono što režim za sebe želi reći - eto, to su nekako igrači u današnjem NBA. Ljudi projektirani po mjerilima pristojnosti i uljuđenosti nekog 67-godišnjeg okruglastog komesara činovničkog imidža kojeg je teško zamisliti kako šutira na koš.

Naravno, svi koji prate NBA vide tu dvoličnost i lažno glancanje lažnog imidža na svakom koraku. Znaju da neke zvijezde u svlačionicu dolaze s oružjem, da su druge hvatane u vožnji u alkoholiziranom stanju ili pod narkoticima, da im iznenadna gomila love i cijela showbizz mašinerija u ranim 20-ima često izmaknu tlo pod nogama.

Znaju i da su se namještale neke NBA utakmice, premda će trener koji se usudi izreći na presici da je vidio pogreške kod sudaca, pobrati nekoliko desetaka tisuća dolara kazne, a možda i teže reperkusije. Ne podsjeća li takva licemjerna 'čistoća' i zatiranje slobode govora na režime protiv kojih se Amerika deklarativno (a i hladnoratovski) borila?

To su zakoni nekog mutiranog društva - društva deklarativne demokracije i naddržavnih korporativnih diktatura koje u svom kanonu iskušavaju fašističke modele cenzure, nepodobnosti i atomiziranja pojedinca. Trener Bostona Doc Rivers trebao je, poput svojedobno Novosela, baciti stolicu u teren, pa kasnije pred medijima satrati u prah i pepeo cijeli taj sustav terora koji mu naočigled svih uništava momčad i istovremeno ne dozvoljava javno prosvjedovati. Ali da je to učinio, vjerojatno bi pokrenuo mehanizam zbog kojeg bismo ga za koju godinu tražili u rubrikama 'gdje su danas i što rade'.

Svaka čast, druže Davide. Predlažemo da sljedeći korak vašeg vizionarskog proširenja NBA bude jedna odgojna gulag-liga na Aljasci, s minimalnim ugovorima od pet godina. Pa da vidimo tko će se onda usuditi da trzne rubom usana, a kamoli da pomisli javno!