Slavko Goluža je službeno okončao svoj petogodišnji izbornički mandat i rukometna javnost čeka novog trenera koji će Hrvatsku pokušati vratiti u svjetski vrh. Zadatak nije lak, jer osim Francuza, Španjolaca i Danaca koji su s nama dio neslužbene 'velike četvorke' rukometna karta svijeta se širi. Brazil i Katar već su 'pokazali zube' Europi, europski istok uvijek je opasan, 'budi' se i Njemačka... Kandidata je sve više, a na postolju su i dalje samo tri mjesta.

Goluža je debitirao 2011. na SP-u u Švedskoj. Domaćin i Danska koštali su ga polufinala, a nakon osvojenog petog mjesta protiv Poljske Goluža je bio ustvrdio.

'Peto mjesto je uspjeh. U čemu smo mi to među pet na svijetu pa da se ovaj rezultat smatra neuspjehom.'

I bio u pravu. Ova razorena država više ni u čemu osim povremeno u sportu i inovacijama nije niti među 55. u svijetu, ali po pitanju rukometa i vaterpola u Hrvatskoj racio jednostavno - ne vrijedi. Kao i nekada u košarci smatramo da smo predodređeni za postolja u sportovima kojima smo dali niz velikana. Hrvate nitko neće uvjeriti da je četvrto mjesto na rukometnoj 'olimpijadi' uspjeh...

Tko god preuzme vruću stolicu morat će prihvatiti da su domaćoj javnosti dovoljno dobre samo medalje. Kategoriju 'moralnih pobjednika' naš narod u rukometu priznaje eventualno u slučaju izgubljenih finala ili pobjeda za broncu (Goluža ih je osvojio tri), sve ostale pozicije smatraju se neadekvatnima. Na Olimpijskim igrama u Londonu sve do polufinala Hrvatska je izgledala kao da je jača od ostatka svijeta. Tada se ponovno 'dogodio Omeyer', a u međuvremenu su upisana još treća, četvrta i šesta mjesta. Odlazak je bio neizbježan.

Novi izbornik morat će realno sagledati i javnosti prezentirati situaciju s mladim igračima na kojima gradimo perspektivu. Naučiti iz pogrešaka prebrzih smjena generacija svojih prethodnika, te odlučiti na kojoj će obrani temeljiti novi hrvatski rukometni uzlet. I, već 'nultog dana' prihvatiti činjenicu da će se uspjesima smatrati samo medalje.