Pogodak Andresa Inieste tek koju minutu prije kraja produžetka finalne utakmice Svjetskog odlučio je novog nogometnog laureata najvećeg sportskog spektakla na svijetu. Bilo je to izvrsno natjecanje, ma što netko mislio o nogometu koji smo gledali u Južnoafričkoj Republici.

Možda je pomalo razočaravajuće bilo samo prvo kolo natjecanja po skupinama, no i tada smo gledali nekoliko izvrsnih nogometnih predstava, poput one koju su uprizorili Brazilci i Sjevernokorejanci. Zanimljivo, baš u to vrijeme neki su domaći nogometni stručnjaci, gostujući u emisiji posvećenoj SP-u na državnoj televiziji, kukali o strašno lošoj kvaliteti nogometa, čak nedostojnoj domaćeg nogometnog natjecanja. Takvo neobjektivno i selektivno promišljanje doista čudi, jer kvaliteta nogometa i u najlošijoj utakmici bila je iznad one kakvu igraju domaći klubovi, a o atmosferi na stadionima da i ne pričamo. Bili bi svi ti nezadovoljnici sretni da imaju toliko vuvuzela na svojim utakmicama, a kamoli gledatelja.

Svjetsko prvenstvo u JAR-u obilježile su dvije stvari: sudačke pogreške i 'pomor' favorita. Suci oduvijek nose svoj križ, no onaj nepriznati pogodak Franka Lamparda povukao je za sobom i lavinu novih pogrešaka. Žalili su se gotovo svi gubitnici, a Fifa i dalje stoji pri svom tvrdom stavu da ne koristi modernu tehnologiju u dvojbenim situacijama. Jasno, to je loše, no neće proći puno vremena kad će se to promijeniti. To je jednostavna nogometna evolucija. Nije s lakoćom TV snimka ulazila ni u druge sportove, poput hokeja na ledu, tenisa ili američkog nogometa, pa tako neće niti u najpopularniju igru na svijetu.

Kad su u pitanju reprezentacije od kojih smo očekivali više, tada je popis prilično dug. Francuzi, Talijani, Brazilci, Argentinci, a pogotovo Englezi samo su vrh popisa. Afričke reprezentacije, isključimo li Ganu, također su podbacile, što je pogotovo vidljivo, jer su igrale na svom, afričkom tlu, a njihova osobna očekivanja bila su strahovito velika. Srbi su odlazili na jug Afrike s aureolom pritajenih favorita barem za četvrtfinale, a vratili se u domovinu poput očerupanih pilića, Danci, Južnokorejanci i pogotovo Grci bili su svjetlosnim godinama daleko do onoga što smo mislili da mogu.

Ali zato je tu jedan Novi Zeland koji je bez poraza završio natjecanje, tu su i susjedi Slovenci koji su bili udaljeni tek koju minutu od osmine finala, Urugvaj se konačno vratio na veliku nogometnu scenu, a Paragvaj je oduševio ustrajnošću i upornošću. Jasno, tu su i Nijemci kojima nitko nije vjerovao da s tako mladom momčadi i bez Michaela Ballacka mogu do trećeg mjesta, a Nizozemcima i Španjolcima da mogu uprizoriti prvo europsko finale izvan Starog kontinenta.

Španjolcima je, dakle, trebalo samo osam golova da doguraju do naslova prvaka svijeta i postanu treća europska reprezentacija koja je objedinila kontinentalni i svjetski naslov. Furija je bila i jedan od favorita za ukupnu pobjedu u JAR-u, no šanse su im nekako bile manje nakon uvodnog poraza od Švicarske. S druge strane, Nizozemci su do finala stigli bez poraza i nadali su se da će njihovo treće pojavljivanje u finalima SP-a konačno biti sretno. Treća nije bila sreća. Oranje je opet gubitnik!

Priče o slaboj posjećenosti, organizaciji cijelog natjecanja i vuvuzelama ovog puta nećemo spominjati. Fifa je jako pogriješila što se odlučila na princip da svaki kontinent dobije organizaciju natjecanja i da se sve okreće ciklički, a još se više 'pokopala' kukajući kako u JAR-u nema bogatih europskih navijača. Sigurnost i daljina najviše su utjecali na odluku navijača da se ne odlučuju uputiti na krajnji jug Crnog kontinenta. Kako će biti u Brazilu za četiri godine, vidjet ćemo, no Brazil je ipak najnogometnija zemlja svijeta i nema sumnje da će organizacijski biti barem za koplje iznad JAR-a.