Osim problema u mlađim kategorijama, legendarni je kapetan reprezentacije progovorio i o svojem trenutačnom projektu, stanju rukometa u svijetu, mnogim problemima, ali i mogućim rješenjima za klupsku situaciju u hrvatskom rukometu, koja je sve samo ne dobra.

Na našem je community portalu Tribina.hr, na chatu s našim korisnicima, odgovorio tako na mnoga pitanja…

Trenutačno vodite rukometnu akademiju za djecu u Splitu. Kako napreduje taj projekt?
Zadovoljni smo. U početku je bilo teško jer nas nisu ozbiljno shvaćali i zbog toga smo imali nekih problema. Sada projekt traje osam godina, a bavimo se isključivo mlađim uzrastima, od početnika do kadeta. Brojimo oko 150 djece, radi šest trenera uključujući i mene. Ovo je dobra stvar za grad Split, pogotovo ako žele nove Baliće i Metličiće.

Hoće li se Ivano Balić više uključiti u projekt, kada prestane s aktivnom karijerom?
Da Ivana cijela priča ne zanima, ne bi to ni radio, tako da svakako očekujem njegov veći angažman. Bio je on i dosad stalno uključen, ali ne toliko fizički, što bi se sada trebalo promijeniti. Ivano voli sport i rukomet, pa mislim da će i on uživati u tome.

Kako vam je pao prelazak iz profesionalne igračke u trenersku karijeru?
Nije bio strašno težak. Već sam tijekom zadnje sezone u Francuskoj bio spreman na to. Nakon igrača postaješ trener i posvećen si velikom broju djece. Radim ono što volim i mogu im puno toga pokazati, a posao mi daje puno zadovoljstva.

Imate li u planu jednog dana raditi sa seniorima?
Ne planiram tako daleko, ali sigurno neću ostati u radu s djecom. Radeći ovaj posao i ja se razvijam, ali ambiciozan sam i kao trener te svjestan da je to velika razlika. Dug je put i naporan.

Koji je slijedeći logičan korak u vašoj karijeri?
Sada se školujem, druga sam godina na stručnom studiju na Kineziološkom fakultetu. Sigurno se vidim u seniorskom rukometu. A gdje točno? Ne znam…

Vidite li se u budućnosti (bližoj ili daljnjoj) kao izbornik Hrvatske?
Ha-ha! Slušajte… Nikad se ne zna. To je svakom treneru motiv i želja, a tko kaže da nije, laže! Iako, trenutačno ne razmišljam o tome.

Što mislite o tome da izbornik bude strani državljanin?
Uvijek sam za naše stručnjake, ali ako je vrhunski i kvalitetan te može donijeti napredak, ne vidim razloga zašto ne bi bio stranac. Čak dapače, ali to bi bila druga opcija. Nisam vodio klub i savez pa ne znam…

Koliki je problem našeg rukometa da se liga svela praktički na jedan klub?
Veliki! Jer tako liga praktički i ne postoji. Nema je niti na televiziji, niti u medijima. Kada bi kao nekoć, postojalo dva ili tri jaka kluba, onda bi i reprezentacija bila bolja. Ovako, liga nam je k tome još i prevelika.

Doprinosi li razvoju hrvatskog rukometa regionalna liga?
Pridonosi samo Zagrebu, jer Nexe nema igrača u reprezentaciji. Gledajući Zagreb, oni moraju igrati tu ligu, koja kvalitetom nije loša, ali problem je što je naša nacionalna liga stvarno loša.

Ima li rješenja za taj problem?
Nešto treba svakako napraviti. Zašto ne bismo imali četiri ili pet jakih klubova da imamo jednu jaku utakmicu tjedno? Jer ovako hrvatsku ligu nitko ne prati, a na utakmicama se jedva skupi stotinjak ljudi. Tek su Našice iznimka. Najveći su problem naravno financije, ali treba reći kako imamo mladih i dobrih igrača s kojima moramo više raditi, jer takvi ne koštaju.

Ono što je pravi problem hrvatskog rukometa, a o kojem se ne govori, događa se u mlađim kategorijama. Nama se dvije mlađe generacije nisu plasirale na završnice velikih natjecanja, što bi se u budućnosti mogao pokazati kao veliki problem.

Kao da se rukomet kod nas pomalo i gubi iz škola. Treba li nadležno ministarstvo reagirati i što treba napraviti?
To sa školama je nažalost istina. Mi pokušavamo u Splitu animirati djecu za rukomet, pa ne može svatko igrati košarku ili nogomet. Problem je danas što djeca ne poznaju rukomet, ne znaju pravila, a on postane važan jedino kada se igra veliko prvenstvo, pa malo naraste ineteres. Upravo je to veliki problem, nedostaje rukometa na televiziji, nije dovoljno popularan, za razliku od nogometa i košarke.

No, dojam je kako je rukomet svugdje u padu. Možete li usporediti samu igru sad i prije 10 godina, kada ste bili na vrhuncu?
Teško je biti objektivan. Tada se igrao ljepši rukomet, a danas se sve svelo na obrane i kontre, a sama je igra postala još grublja. Najveći je problem što nema zvijezda iako ima super igrača, ali nedostaju top klase. Prije, svaka reprezentacija je prije imala dva ili tri top igrača: Tučkin, Richardson, Balić... Nijemci su također uvijek imali dvojicu ili trojicu.

Kakve su promjene onda potrebne rukometu?
Ima previše utakmica, turnira... Previše se igra natjecanja, pogotovo Europskih i Svjetskih prvenstava, čime se gubi čar cijele priče. IHF i EHF to ne razumiju, njih zanima samo novac.

Jesu li potrebna i neka promjena pravila?
Treba naći pravi model. Mislim da se trebaju uvesti pravila slično kao u košarci. Ograničenje napada bi, primjerice, ubrzalo igru. Zabrana letećih zamjena bi također mislim bila dobra. Ne bi bilo igrača koji igraju samo u jednom smjeru što bi se meni, koji volim igrače koji igraju u oba smjera, jako svidjelo. Bilo je govora o takvim promjenama, ali zasad ništa od toga.

Kako sada, s određene distance, gledate na nekadašnje dvoboje Zagreba i Metkovića? Ima li oko toga još neke žuči?
To je bio gušt! Davalo je čar našem sportu, a publika je uživala, pogotovo u Metkoviću, gdje ljudi žive za rukomet.

Žuč oko onog finala? To se ne može vratiti! Izgubili smo prvenstvo nezasluženo, ali tako je moralo biti i sada se ne zamaram s tim, iako mi je i dalje krivo. Osvojiš nešto, a netko ti to uzme, i to je zapravo jedini trofej koji mi nedostaje u kolekciji.

Slijedeće se pitanje onda nameće samo po sebi. Kako gledati na ulogu i moć Zorana Gopca u hrvatskom rukometu?
On je greške radio i radit će ih ubuduće, ali je napravio puno! Kad je rukomet bio nigdje, on je sve držao, tako da ima dosta zasluga.

Da ste na mjestu Gopca, bi li dali otkaz Goluži?
Otkaz? Ne znam... Nisam predsjednik saveza. Oni su rekli svoje ciljeve da sam predsjednik ne bih bio zadovoljan

Ako kojim slučajem ostane Goluža na mjestu izbornika, predviđate li probleme na relaciji izbornik-igrači?
Igrači igraju radi sebe te za sve nas! Kakav je njihov odnos ne znam, ali reprezentacija mora biti iznad svega.