'Za uvod, samo da kažem, Pipo je moj sinek, sada desetogodišnjak. Otkada smo 2009. u prvoj EBEL sezoni, obojica prvi puta u životu, posjetili tekmu hokeja na ledu, postali smo veliki obožavatelji i navijači Medveščaka. Eto, već i 5. godinu sezonski pretplatnici.

Doživjeli smo nebrojene prekrasne trenutke, no ima jedan koji obojica pamtimo kao najdraži. Bio je 31.10.2011. i dolazili smo na tekmu protiv dragog nam suparnika, Albe Volan. Nakon ulaska u dvoranu okrenuo sam se da mu pomognem skinuti jaknu i primijetio da oko njegovog vrata nedostaje njegov navijački šal, onaj stariji svijetloplavi model sa medvjeđim šapama na jednoj strani. Kad sam ga pitao gdje mu je šal, široko je razrogačio očito i u panici počeo pipati po sebi, oko vrata, u džepove... Ali šala nije bilo.

Ostavio sam sineka s prijateljem i odjurio van pažljivo gledajući cijelim putem do parkinga na tlo, u ruke navijača koji su pristizali, provjerio u autu... ali šala nigdje. Vratio sam se na naša mjesta, na Sektoru F, gdje je sjedio tužan i neutješan Pipo, sa krokodilskim suzama koje su se spuštale po obrazima. Počela je tekma... Nakon prve trećine na semaforu je stajalo 0:1. Tugu zbog izgubljenog šala pojačala je tuga zbog rezultata, i jedva sam pratio utakmicu gledajući tužne oči i suze koje nijemo kaplju s lica jedinca. Zamolio sam ga da me čeka na sjedalu, popeo se do Baby Dooksa, objasnio mu situaciju i zamolio ga da tijekom prekida za vrijeme druge trećine pokuša zamoliti preko razglasa da nalaznik donese šal kod njega na komentatorsko mjesto.

Vratio sam se na sjedalo, i tijekom prvog prekida, nakon odrađene reklame, Baby Dooks je čak dva puta ponovio zamolbu. Prošla je i druga trećina, i dalje smo gubili, i ništa nije moglo prekinuti tugu u njegovim očima. Počela je treća trećina, Alba zabila i drugi gol... Suze i očaj... I onda se tijekom prvog prekida začuje Baby Dooksov glas: Neka dječak dođe po šal!

Osmijeh kojim je Pipo obasjao sve nas okolo neću nikada zaboraviti. Iako me pokušao uvjeriti da ja odem po šal, poslušao me i otišao sam. U trenu kad mu je Dooks predao šal cijela dvorana je zapljeskala, prekid je još trajao. Pipo se vratio na sjedalo, stavio svoj šal oko vrata, i "odradio" svoju standardnu mantru koju je uveo prvi dan kad je taj šal na tekmi stavio oko vrata: pogladio je medvjeđe šape na šalu, za sreću...

I niti minutu nakon toga, u 54. minuti tekme, njegov ljubimac Banham zabija prvi gol, vrlo brzo Naglich za izjednačenje, pa zatim u 56. minuti ponovo Banham za vodstvo! Oduševljenje, radost, vrištanje, ovaj put teku suze radosnice ! Naša tradicinalna proslava golova bila bi tako da ga stavim na ramena i Pipo maše šalom. Nisam ga stigao ni skinuti s ramena nakon prvog gola prije samo dvije minute, a već smo vodili. Sve je još zapečatio Trukhno za konačnih 4:2 za Medveščak. Dugo, dugo smo skandirali poslije završetka, veselili se, a njegova radost je bila neizmjerna. Šlag na tortu radosnicu dodali su naši prijatelji iz Sektora F koji su mu prilazili i tapšali ga govoreći mu kako je njegov šal donio preokret. Kad smo stigli doma, jedva je uspio zaspati od silnog uzbuđenja.

Šal je i danas sa njim na svakoj tekmi na koju dolazi, mantra sa maženjem medvjeđih šapa i dalje je redovita. I na šal se brižno pazi. Život piše priče, a ovu su na prekrasan način ispisali zajedno igrači i navijači Medveščaka.'