Argentinski 48-godišnji stručnjak još jednom je potvrdio da je u uskom krugu kandidata za najboljeg trenera današnjice. Pobjedom 3:0 u finalu Europske lige protiv Marseillea došao je do šestog velikog trofeja otkad je na klupi kluba uz koji ga vežu i najljepše igračke uspomene, a njegovo ime navijači Atletica danas izgovaraju sa strahopoštovanjem, poput onog pokojnog Luisa Aragonesa, besmrtne legende iz madridske nogometne prošlosti.

Simeoneov igrački i trenerski put definitivno je potvrdio da se radi o rođenom pobjedniku, ali priča još nije završena jer El Cholo nikad neće biti sretan i ispunjen dok ne dovrši i svoju posljednju nogometnu misiju...

Dječak iz Buenos Airesa sa samo jednim snom

Za razliku od mnogih svojih argentinskih nogometnih kolega, priča o Diegu ne počinje siromaštvom i neimaštinom. Prodavač Carlos Alberto i frizerka Maria dobili su 28. travnja 1970. godine sina i nazvali ga Diego. Djetinjstvo je proveo u kvartu Buenos Airesa zvanom Palermo i nije bio na rubu egzistencije, no u obitelji su rad, red i disciplina bili najvažnija stvar, što je kasnije oblikovalo njegovu igračku i trenersku karijeru.

'Roditelji su me naučili pravim vrijednostima, poštovanju i redu, svemu što mi je kasnije pomoglo u životu. To uključuje moju žestinu koja se mogla vidjeti na terenu', prisjetio se jednom prilikom Diego Simeone, a već kao mali imao je samo jedan san: postati vrhunski nogometaš.

'U srednjoj školi jednom prilikom su nas pitali što želimo postati. Netko je rekao odvjetnik, netko doktor, a netko računovođa. Kad sam ja rekao nogometaš, svi su prasnuli u smijeh. Da mi nogometna karijera nije uspjela, vjerojatno bih studirao kineziologiju.'

U svojim tinejdžerskim danima Diego je u isto vrijeme igrao čak za tri amaterska kluba, a važnu ulogu imao je u njegovom razvoju tata Carlos Alberto koji je u to doba bio niželigaški trener, ali i apsolutni autoritet u svojoj kući pa ga je sin bespogovorno slušao i slijedio, što se nije promijenilo ni kasnije.

A potpuno nogometnu obitelj zaokružila je sestra Natalia koja je rano krenula u menadžerske vode i dok je Diego razvijao karijeru na travnjaku, ona se probijala na poslovnim sastancima i s vremenom postala jedna od najpoznatijih nogometnih agentica, vodeći između ostalog financijsko planiranje, sponzorske pregovore i investicije svog brata.

Žestok nogometaš kakav treba svakoj momčadi

Kao igrač Diego Simeone bio je preteča današnjim žestokim radnicima u sredini terena, momak koji je svojom agresijom uništavao protivničke napade, a opet je imao dovoljno nogometnog znanja da pomogne u otvaranju naprijed svojim suigračima.

Još kao tinejdžer dobio je nadimak El Cholo po Carmelu Simeoneu, argentinskom nogometašu koji mu nije bio u rodu, ali mu je bio sličan po svojoj beskompromisnosti na terenu.

'U mladim danima izazivao sam nelagodu svojom fizičkom pojavom, a i brutalno sam uklizavao', objasnio je Diego svoj nadimak koji je dobio još u osnovnoj školi.

Kao senior svoje prve ozbiljne utakmice odigrao je za Velez, a s 20 godina otišao je u Europu te je nakon talijanske Pise prešao u španjolsku Primeru. Dvije godine u dresu Seville nisu bile šampionske, a onda je potpisao za Atletico Madrid 1994. godine i karijera mu je eksplodirala.

Pod vodstvom srpskog stručnjaka Radomira Antića, s Kikom, Penevom, Pantićem i Caminerom Simeone je 1996. godine prvi put okrenuo Primeru naglavačke i senzacionalno osvojio dvostruku krunu, što se nikad prije ni nikad kasnije nije ponovilo u klupskoj povijesti.

Bila je to prva titula prvaka Španjolske za Colchonerose nakon 1973. godine i ere Luisa Aragonesa, trenera s kojim je klub proživljavao svoje prve zlatne dane i s kojim su Simeonea kasnije često uspoređivali.

'Nikad se nisam bojao protivničkih igrača ili nekog kluba. Bojao sam se samo sebe jer sam znao da ako nisam potpuno psihički pripremljen, nisam isti igrač na terenu', uvijek je naglašavao.

U nastavku igračke karijere Simeone se vratio u Italiju i s Interom 1998. godine osvojio Kup Uefa, a dvije godine kasnije s Lazijem je došao do još jedne dvostruke titule, prije nego što se okušao i u dresu Rome. Njegov drugi dolazak u Atletico 2003. godine nije bio tako uspješan, a od aktivnog nogometa oprostio se u domovini u dresu Racinga iz Avenallede 2006. godine.

Argentinski rekorder koji je izludio Davida Beckhama

Kad je u pitanju reprezentacija, radnik poput Simeonea bio je neizostavan dio argentinske izabrane vrste devedesetih i početkom novog tisućljeća jer svakom izborniku treba takav igrač.

S Argentinom je osvojio Copa Americu 1991. i 1993. godine, uzeo je i srebro na Igrama u Atlanti te zaigrao na tri SP-a, no nije uspio poput Maradone povesti svoju selekciju do najveće titule. Kada je prešao stotinu nastupa i preskočio još većeg argentinskog Diega na ljestvici najkorištenijih reprezentativaca, nije mu bilo svejedno.

'Zbog toga mi je bilo malo neugodno', priznao je Simeone, jer Maradona je nogometni bog u Argentini. Sa svojih 106 nastupa nije dugo bio na vrhu, a do danas su ga preskočili Zanetti (143), Mascherano (142), Messi (123) i Ayala (114).

U njegovoj reprezentativnoj karijeri ostaje u sjećanju prije svega incident iz Francuske 1998. godine, kada je provokacijama natjerao Davida Beckhama da ga udari i onda odglumio ozljedu koja je suca nagnala da isključi slavnog Engleza u osmini finala Svjetskog prvenstva.

Beckham je bio bijesan, ali četiri godine kasnije dobio je svoju osvetu. Na SP-u u Japanu i Južnoj Koreji Argentina i Engleska opet su se sastali, a David je zabio pobjednički gol iz penala, dok su se Simeone i suigrači oprostili od turnira već u grupnoj fazi.

Još bolji trener nego igrač

Za neke je kraj kada objese kopačke o klin, a za Diega Simeonea to je tek bio blistavi početak. Kao trener počeo je fantastično na čelu Estudiantesa i došao do titule u Argentini te prekinuo 23 godine suše ovog kluba. Probao je još voditi River Plate, San Lorenzo, pa i talijansku Cataniju, prije nego se vratio 2011. godine u Atletico i započeo eru kakvoj se ni najoptimističniji navijači nisu nadali.

Simeone je moderni nogomet okrenuo naglavačke i učinio da se stručnjaci dobro zamisle kad je u pitanju taktika. Njega posjed lopte oko kojeg se početkom ovog desetljeća sve vrtjelo uopće nije zanimao, prepustio bi ga protivniku, a pritiskom po cijelom terenu i vješto izvedenim kontrama, kao i do savršenstva dovedenom igrom nakon prekida tražio je svoju priliku.

'Radije ću igrati dobro, nego lijepo. Rat dobiva onaj koji bolje iskoristi svoje vojnike', njegova je pak poruka kritičarima.

Plodovi rada El Chola brzo su se mogli vidjeti. S Atleticom je odmah osvojio Europsku ligu 2012. godine, a zatim i europski Superkup pregazivši u Monte Carlu prvaka Europe Chelsea s visokih 4:1.

'Ti dečki su rođeni s velikim jajima, čestitam njihovim majkama', likovao je Diego.

Atletico je dugo bio u sjeni gradskog rivala Reala, ali sa Simeoneom na čelu više ga se nije bojao. Zagorčao je život 'kraljevskom klubu' sljedeće godine u finalu Kupa kralja, osvojivši treći veliki trofej u nizu.

Vjerovalo se da Simeoneov nogomet nema izgleda protiv onog što nude Real i Barcelona tijekom 38 utakmica španjolskog prvenstva, ali i ta je teorija pala u vodu 2014. godine. Strašna generacija predvođena Costom, Godinom, Kokeom, Mirandom i Gabijem okrenula je španjolski nogomet naglavačke i u završnom kolu remijem na Camp Nouu osvojila titulu, a El Cholo je postao drugi nakon Aragonesa koji je stigao do naslova i kao igrač i kao trener Atletica. Kupio je zatim Marija Mandžukića i s njim osvojio španjolski Superkup, svoj peti trofej na čelu kluba.

'Razlika između nas, Barce i Reala? Oko 400 milijuna eura budžeta. Ali budžet više ne postoji kad sudac označi početak utakmice, samo srce i strast. Srce izjednačava budžet. Neki nisu sretni što smo mi uopće živi', poručio je najbogatijima.

U njegov trenerski autoritet više nitko nije sumnjao, za navijače Atletica postao je vječni idol, no na tome nije imao namjere stati...

Turbulentan privatni život i perspektivni sinovi

Kao što je oduvijek bio žestok na travnjaku, takav je Diego bio i izvan njega. S 19 godina upoznao je Carolinu Baldini, kojom se dvije godine kasnije oženio te dobio tri sina: Giovannija, Gianlucu i Giuliana, no obiteljska idila nije preživjela izazove modernog doba.

Nakon gotovo dva desetljeća u braku Diego i Carolina su se razveli, a tabloidi su pisali o nevjeri kao razlogu, s jedne i s druge strane. Spominjala se stanovita manekenka Julieta Espina, kao i brazilski ljepotan Fabian Orlovsky kao Carolinina osveta.

U svakom slučaju, Simeone nije bio dugo tužan. Utjehu je pronašao u 16 godina mlađoj sunarodnjakinji Carli Pereyri, zvijezdi realityja i društvenih mreža te televizijskoj voditeljici čijoj se ljepoti dive u Argentini, Španjolskoj i Italiji, a njezine prijašnje veze s baletanom, političarom i sinom bivšeg argentinskog predsjednika učinile su je poznatom i prije Diega. Slavni trener s njom je pronašao drugu sreću i iz četvrtog pokušaja dobio prvu kćerku Francescu.

Sinovi iz prvog braka jednak su ponos za Simeonea, svi odreda potencijalne nogometne zvijezde od kojih je najdalje dogurao Giovanni, 22-godišnji napadač koji već kuca na vrata seniorske reprezentacije Argentine, a u Italiji je iznimno tražen nakon dvije sezone u dresu Genoe i Fiorentine, u kojima se isticao krasnim golovima.

Finala Lige prvaka najgora noćna mora Diega Simeonea

Atletico ni nakon što je postao sila u Španjolskoj nije bio smatran ozbiljnom prijetnjom velikanima u Ligi prvaka. Svi su bili uvjereni da će se Simeoneov nogomet urušiti i da nema budućnosti na samom vrhu europskog nogometa.

Bila je to pogrešna prognoza. Atletico je 2014. godine u nokaut fazi elitnog klupskog natjecanja opet izludio Barcelonu pa izbacio Mourinhov Chelsea u polufinalu i došao na korak do jedine titule koja nedostaje Simeoneu.

Protivnik u finalu bio je Real koji je u to vrijeme bio mušterija u Primeri crveno-bijelima i navijači su vjerovali u konačni trijumf. Diego Godin zabio je u Lisabonu za vodstvo, igrala se 93. minuta i sve je bilo spremno za slavlje. No zatim se ukazao Sergio Ramos i izjednačio, a u produžetku se Atletico raspao pa su Ronaldo, Modrić i društvo došli do uvjerljivog trijumfa 4:1.

Još bolnije iskustvo dogodilo se dvije godine kasnije. Atletico se uspješno obračunao s Barcelonom i Bayernom, a u finalu Lige prvaka opet ga je čekao gradski rival. Finale u Milanu bilo je iznimno neizvjesno. Ramos je opet zabio, Griezmann je promašio penal da bi Carrasco ipak izjednačio i odlučivali su penali. Svi igrači bili su sigurni s bijele točke osim tragičara Juanfrana, na užas neutješnog Diega Simeonea.

'Kad čujem himnu Lige prvaka, osjećam bol. Jako me boljelo nakon tih penala i pitao sam se imam li snage dalje voditi ovu momčad', priznao je ugledni trener koji je 2016. godine prvi put posumnjao u svoje sposobnosti, ali nije se predao.

Novo buđenje i Europska liga kao utjeha

Nakon takva dva velika razočaranja Atletico je očekivano malo potonuo sljedeće sezone, ali i dalje se čvrsto drži u vrhu svjetskog nogometa, a nije mu bio ni blizu prije Diega Simeonea.

Ova sezona činila se kao fijasko u prosincu, kad je klub ispao iz Lige prvaka, a na kraju je ispala odličnom. Atletico je u Primeri zasjenio Real, a u Europskoj ligi treći put u zadnjih osam godina otišao je do kraja zahvaljujući golovima Antoinea Griezmanna u finalu protiv Marseillea.

Simeone, koji zbog svog temperamenta tijekom cijele karijere ima problema sa sucima, veliko finale u srijedu je zbog suspenzije odgledao s tribina, a vodstvo prepustio vjernom suradniku Hernanu Burgosu. Dopustili su mu ipak da na kraju podigne pehar i proslavi svoju šestu titulu kojom se izjednačio na samom vrhu ljestvice najuspješnijih Atleticovih trenera (Aragones ima tri osvojene Primere te tri Kupa kralja).

'Najbolji način da se nešto osvoji je nastaviti naporno raditi. Bili smo u dva navrata blizu osvajanja Lige prvaka, lani u polufinalu. Jedno finale izgubili smo zbog dvije minute, drugo na jedanaesterce. Ponovno smo sada ustali', slavodobitno je zaključio Argentinac i dodao:

'Kad kao trener gledate utakmicu s tribina, osjećate se malo tužno, ogorčeno i usamljeno, ali imam vrlo dobar odnos s igračima i mogu ja biti i kod kuće i u hotelu, oni će odraditi dogovoreno.'

Takav je trener Diego Simeone. Je li to bio i njegov posljednji trofej na čelu Atletica, pokazat će budućnost. Već dugo kruže glasine o njegovu prelasku na čelo Intera, a htjeli su ga i bogataši poput PSG-a, Chelseaja i Arsenala. No crveno-bijeli u srcu su El Chola jednako kao što je on u srcima svih koji vole Colchonerose, pa bi pravi rastanak mogao doći tek kad kompletiraju bajku i napokon osvoje Ligu prvaka...