Skroman, radišan i silno talentiran, Mateo Kovačić pravi je zlatni dečko hrvatskog nogometa. Od njega u budućnosti očekujemo da postane nositelj igre reprezentacije. Ali već je dosta dugo na sceni i ponekad možda zaboravljamo da mu je svega 19 godina – doba u kojem su mnogi veliki nogometaši još bili posve anonimni. I Luka Modrić je, primjerice, u njegovim godinama igrao za Inter Zaprešić, a Mario Mandžukić se probijao u prvi sastav NK Zagreba.

U petak se navršilo godinu dana otkako je Mateo napustio Hrvatsku i potpisao za Inter, ali onaj iz Milana. Bilo je to na posljednji dan zimskog prijelaznog roka, kad se kupuje iz nužde ili iz očaja. Dali su mu dres s brojem 10, upražnjen odlaskom Wesleya Sneijdera, mladog veznjaka obasuli su komplimentima i lijepim željama za budućnost, ali za mnoge koje ga dulje prate prevladavajući je dojam bio strepnja.

Inter nije sredina preporučljiva za razvoj mladih nogometaša. Klub je to nejasne strategije razvoja, sklon brzim i priručnim rješenjima i ponekad apsurdne politike transfera: samo dan prije Kovačićevog dolaska Liverpoolu je prodao Brazilca Coutinha, koji je na Anfieldu vrlo brzo postao jedan od najvažnijih igrača. A otišao je za manju svotu od one koja je potrošena na dovođenje Dinamovog veznjaka.

Na dan kad je Kovačić obilježio godišnjicu na stadionu Giuseppe Meazza, opet neposredno prije zatvaranja transfer 'prozora', u Interovom dresu pridružio mu se drugi Brazilac – devet godina stariji Hernanes iz Lazija. Na prečudnom, zbrda-zdola skupljenom Interovom rosteru gdje su 24 od 28 igrača stranci (u skladu s imenom kluba: F.C. Internazionale), to je još jedan izravni konkurent našem reprezentativcu za mjesto u sastavu – lik iza kojeg je vrlo dobra polusezona i koji ima 23 nastupa za Brazil, zadnji krajem studenog prošle godine. Analitičari Serie A to su shvatili kako dokaz da trener Walter Mazzarri ne vjeruje Kovačiću, koliko god ga hvalio i trudio se prikazati da je drugačije.

I zaista, u dosadašnjem tijeku prvenstva Mateo je svega četiri utakmice odigrao od početka do kraja. Čak trinaest puta je ulazio s klupe, a triput je zamijenjen tijekom igre. U nekim je nastupima bio bolji, u nekima slabiji, ali nijednom nije briljirao. No vjerojatno njegov najveći problem nije mladost i neiskustvo ili nestrpljenje i nepovjerenje trenera, nego nešto drugo.

Mateo Kovačić nema definiranu poziciju.

Čini se da nitko živ ne može sa sigurnošću odgovoriti što je, po svojoj nogometnoj prirodi, zapravo Mateo i gdje bi trebao igrati. Odmah nakon potpis za Inter, Zvonimir Boban je rekao da je to lijevi ili desni vezni u sustavima 4-3-3 ili 3-5-2 te dodao: 'nije rođeni regista, ali bi to također mogao postati za koju godinu'. Prošlosezonski Interov trener Andrea Stramaccioni vidio ga je, međutim, kao defenzivnog veznog ili playmakera Pirlovog tipa koji igra ispred obrane.

U svom debiju za Hrvatsku, u maksimirskom derbiju protiv Srbije, Igor Štimac ga je postavio za defenzivnog holdera u sustavu 4-4-2, što je taktički guru Michael Cox opisao kao 'ludo hrabar' potez – i neka ostane na tome, iako bi vjerojatno primjerenije bilo upotrijebiti neki žešći i negativniji izraz... Niko Kranjčar tad je za Matea rekao da je igrao 'kao profesor nogometa' i ubrzo se među Interovim navijačima uvriježio nadimak 'Il professore' – smiješno za jednog tinejdžera...

Mazzarri je, međutim, iznio neke drugačije ideje. 'Mislim da zaista može napraviti razliku u prednjoj trećini terena', rekao je Interov boss još u rujnu. 'Polivalentan je igrač koji može igrati na najmanje tri različite pozicije. Mislim da bih ga volio vidjeti bliže suparničkom golu. U budućnosti bi mogao najviše pružiti na poziciji između veznog reda i napada ili na jednom od krila.'

No Mazzarri s Interom forsira formaciju 3-5-1-1, u kojoj krila nema; bočne pozicije najčešće zauzimaju Brazilac Jonathan i Japanac Nagatomo, koji bi u većini drugih jakih europskih momčadi igrali bekove. Istureniju središnju veznu poziciju dosad je najviše igrao Argentinac Ricky Alvarez, koji je u vrlo dobroj formi. Ono što Kovačić jest odigrao, bilo je mahom kao nadomjestak za bilo koga u veznoj liniji tko je tada bio ozlijeđen, ne posve spreman ili kartoniran: pojavio se na sve tri pozicije u sredini veznog reda, a jednom ili dvaput i kao povučeni napadač.

Sve je počelo još u Dinamu. Mateo je ondje krenuo igrati na krilu, da bi kasnije – pogotovo poslije odlaska Milana Badelja i pogotovo u europskim utakmicama – bio prekomandiran u defenzivni dio veznog reda. Bio je to vrlo dubiozan potez za igrača takvih karakteristika u sustavu s 'pravom desetkom' koji su modri prakticirali, ali znalo se tko mora igrati ispred njega. No ako je Sammir zakočio Kovačićev razvoj u ofenzivnijeg veznjaka, teško je shvatiti zašto ga Dinamovi treneri nisu i kasnije koristili na krilu – gdje su im prošle sezone, primjerice, igrali Čop i Rukavina, da ne spominjemo eksperimente s Lekom i Pekom.

Mlad, 'zelen' i nadobudan kakav je bio, nikad ga niste mogli čuti da se buni zbog takvih stvari. Kovačić je bio jedan od rijetkih Dinamovih igrača zadnjih godina koji su dres koji nose prvenstveno doživljavali kao čast i privilegiju. Talijani su ga kupili u poprilično ishitrenom transferu te prethodno možda nedovoljno temeljto skautirali (Inter se prije kupovine nije ni spominjao kao jedan od interesenata za njegove usluge) i zbrka se nastavila. Iako se ne razvija sjajno, danas je Mateo tiha patnja mnogih drugih europskih klubova koji misle da bi ga bolje znali razviti i upotrijebiti.

I reprezentaciji njegova 'neriješena' pozicija na terenu predstavlja problem. Komentatori i navijači bili su oduševljeni njegovom prezentacijom u zagrebačkoj utakmici s Islandom, pisali hvalospjeve novom 'Vatrenom' trokutu Modrić – Rakitić – Kovačić, ali činjenica je da je ovaj zadnji uistinu proigrao tek poslije Mandžukićevog isključenja, kad se Hrvatska postavila u 4-4-1, a on mahom ordinirao po lijevoj strani, otkud se ubacivao u sredinu.

Frustrirajuće je to što imamo i njega, i Modrića i Rakitića, pa i Badelja, koji svi mogu odigrati na poziciji povučenog playmakera, ali da nijedan od njih nije baš jak u čvrstim fizičkim duelima, a ni u zraku. Možda će to riješiti dugo očekivani dolazak Gregoryja Sertica - jer taj bi novi kreativni 'trokut' vjerojatno bio samoubilačko rješenje protiv jakih momčadi, poput Brazila s kojim igramo na otvaranju SP-a.

Ali za Kovačića se mora naći mjesta i možda je rješenje u vraćanju na početak. Na krilo, otkud bi djelovao kao 'pomoćni' playmaker. Okretan je, lakih nogu, velikih trkačkih sposobnosti, ima odlično ubrzanje s loptom i najjači je dribler u reprezentaciji (vjerojatno i u Interu). Osim skok-igre, jedina mu je prava slabost šut – previše rijetko ga pokušava, a i kad to čini uglavnom je bez nekog velikog uspjeha. No to je element igre koji se da popraviti, u kojem veliku ulogu igra i razina samopouzdanja.

Izbornik Kovač vjerojatno i o tome razmišlja, a bit će vremena i za testiranje do Brazila. Kovačić bi mogao biti naše iznenađenje na SP-u.

A do tada, nadajmo se da ga epizoda u Interu neće unazaditi i previše negativno utjecati na njegovo samopouzdanje. Možda je večerašnja utakmica s Juveom prilika da se nešto promijeni, iako sve ukazuje na to da njegova budućnost leži daleko od Milana... Tek mu je 19, imajte to na umu.