Uzalud su Jonathan Wilson i drugi bjelosvjetski nogometni hipsteri predviđali da velikih inovacija u nogometnoj taktici više neće biti, uzalud je Slaven 'Luzer' Bilić filozofirao po stranim medijima kako formacije odumiru. Mogu Jose Mourinho, Pep Guardiola i Marcelo Bielsa pričati što god ih je volja... U maloj, ali ponosnoj Hrvatskoj rađa se ideologija koja će osvojiti svijet – reprezentaciju bez ikakvih problema odvesti na SP u Brazil i ondje jurišati na naslov, a Dinamov navijački puk napokon nagraditi prezimljavanjem u Europi!

Kad je najugledniji domaći nogometni kroničar prije koji dan objavio svoja saznanja od izvora 'vrlo bliskog izborniku' o senzacionalnim inovacijama koje Igor Štimac priprema provesti u sustavu igre hrvatske reprezentacije, mnogi su to shvatili tek kao još jednu od njegovih satiričnih opservacija kojima već dugo uveseljava i educira javnost.

Pouzdano se zna, piše stariji i iskusniji kolega, da će Štimčeva Hrvatska u kvalifikacije krenuti sa 'španjolskim modelom 4-6-0', ali s dvije doista revolucionarne promjene. Umjesto dvojice defenzivnih veznjaka koje koristi Del Bosque (Busquets i Xabi Alonso), Hrvatska neće imati – nijednog! Umjesto veznjaka koji igra na poziciji 'lažne devetke', mi ćemo imati dva 'lažna krila', odnosno centarfore koji se izvlače na stranu! Kad bi danas Štimac sastavljao momčad, tvrdi kolega, ona bi glasila: Pletikosa – Srna, Lovren, Ćorluka, Strinić – Kranjčar, Badelj (Kovačić), Perišić – Mandžukić, Modrić, Eduardo...

Nažalost, 'izvor blizak izborniku' nije precizirao raspored trojice igrača u sredini terena, pa možemo samo nagađati bi li Niko Kranjčar preuzeo ulogu povučenog playmakera, sličnu onoj koju igra Andrea Pirlo, ili bi možda on i Badelj (Kovačić) igrali takozvanog 'dvostrukog pivota', odnosno – bismo li imali dvojicu 'lažnih' defenzivnih veznih, ili bi možda sva trojica igrala u istoj liniji. No svejedno sve to zvuči predobro da bi bilo istinito... Je li zaista moguća tako ludo ofenzivna igra? Jesu li najveći svjetski taktički stručnjaci u krivu kad tvrde da je barem jedan defenzivni vezni nužan u današnjem nogometu?

Ove revolucionarne ideje natjerale su nas da ponovo promislimo o svojim nemaštovitim i uskogrudnim idejama o tome kako bi Hrvatska mogla igrati, no za odgovor na ova pitanja morat ćemo pričekati barem još do prve prijateljske utakmice. Međutim, u međuvremenu se dogodilo nešto što nam govori da u Hrvatskoj ima još onih koji razmišljaju u istom ili sličnom smjeru...

Formacija koju je Ante Čačić suprotstavio bugarskom prvaku Ludogorecu bila je posve revolucionarna, nikad prije viđena... Ona se u obje ključne inovacije podudara sa Štimčevim idejama koje je iznio renomirani novinarski kolega: ukidanju pozicije defenzivnog veznog i uvođenju lažnih krila!

Iako u momčadi ima pet ili čak šest prirodno defenzivnih veznjaka (Calello, Leko, Ademi, Pokrivač, Chago – a možda i Poljak, koji je prijavljen kao Dinamov igrač, ali moguće je da je i Lokomotivin, tko će to znati?), Dinamov trener je hrabro na teren izveo sastav bez ijednog od njih. Umjesto toga, Badelj i Kovačić (konkurenti za istu poziciju u reprezentaciji...) igrali su dvojicu lažnih zadnjih veznih, kako bi omogućili Sammiru da bez brige o obrambenim zadacima kreira napade Modrih... Time je Čačić izokrenuo Prandellijev trokut – umjesto da povučenog playmakera zaštiti dvojicom naoko ofenzivnijih veznjaka s defenzivnim zadacima, on je tu dvojicu smjestio iza svog razigravača.

Nadalje, Čačić je također upotrijebio i dva lažna krila, ali na nešto drugačiji način. Umjesto napadača Mandžukića i Eduarda, koji bi prema još nepotvrđenim vijestima trebali to igrati za reprezentaciju, Dinamov strateg stavio je dvojicu igrača (Tomečaka i Ibañeza) koji su po prirodi puno bliže bočnim braničima. Čačić je tako praktično zaigrao s dvojicom središnjih braniča, četvoricom bekova, trojicom ofenzivnih veznih i jednim napadačem – a taj mu je tek bio potez istinskog genija.

Iako je to laičkom oku možda bilo neprimjetno, Duje Čop maestralno je odigrao ulogu 'lažne' lažne devetke... Ili je možda preciznije reći – lažne 'lažne' devetke: tijekom utakmice gotovo da nije ni pipnuo loptu, ali je njegov taktički doprinos bio jednostavno nemjerljiv. Svojim kretanjem odvraćao je pažnju suparničkim braničima, omogućavajući lažnim Dinamovim krilima da se povuku na svoje prirodne pozicije i otvore prostor lažnih defenzivnim veznima da prime loptu i iz drugog plana uposle lažni mozak momčadi, Sammira...

Kad je strašnu bugarsku momčad izmorio i izbezumio ovaj neortodoksni sustav i pritisak kakav nije mogla očekivati, Čačić je poput Del Bosquea ubacio dodatne napadače i s nešto klasičnijim sustavom lako izborio pozitivni rezultat prije uzvrata u Maksimiru.

Bila je to doista utakmica za taktičke sladokusce. Poslije nje, bilo je tužno gledati mladu i neiskusnu Hajdukovu momčad kako naoko dominira nad Skontom iz Rige u formaciji 4-2-3-1 koju je već polako pregazilo vrijeme, s dvojicom defenzivnih veznih i dva klasična krila... Ali neka, shvatit će već i oni vremenom da je nastupilo novo vrijeme – vrijeme u kojem smo se umorili od priča o potencijalu i krenuli napokon ostvarivati velike rezultate.

Nema nam tko što pričati i prodavati pamet – u maloj, ali ponosnoj Hrvatskoj već je počelo stvaranje nogometne povijesti!