Kao u svakom sportu, i u vaterpolu postoje rasprave o tome tko je najveći svih vremena. Za neke je to Manuel Estiarte, drugi će reći da nema ravnoga Milivoju Bebiću, oni koji vole mađarski stil zaklet će se u Tamasa Kasasa ili Tibora Benedeka. Ima i onih koji će spominjati Vladimira Vujasinovića, Sandra Sukna, Filipa Filipovića ili Andriju Prlainovića. I to je normalno. Baš kao što ne čudi to da će ogroman broj vaterpolskih fanova za najboljeg ikad izabrati Igora Milanovića.

On je u bazenu osvojio sve što se osvojiti moglo i to nekoliko puta. Bio je dvaput olimpijski i svjetski prvak, ima europsko zlato i tri europska srebra. S Partizanom je triput bio prvak Jugoslavije, s Mladosti jednom, a sa Žapcima je 1990. i 1991. bio na krovu Europe.

I kao trener je ostavio trag. S mladim Partizanom 2011. senzacionalno je pokorio Europu, a s ekipom Novog Beograda 2022. izgubio je finale od Pro Recca tek nakon peteraca. Iduće sezone vodio je grčki Olympiacos, a od listopada prošle godine nalazi se na klupi zagrebačke Mladosti. Vratio se u svoju Mladost nakon 34 godine.

Veliki Igor otišao je iz Zagreba koncem lipnja 1991., kad je rat u Hrvatskoj već počeo. Međutim ne zato što je želio bježati, kako su to napravili brojni drugi srpski sportaši iz hrvatskih klubova, već zato što mu je istekao ugovor. Niti je on želio nestati preko noći, to nije bio njegov stil, niti ga je itko tjerao. Takve se stvari ne zaboravljaju i zato je danas itekako dobro prihvaćen u svom Zagrebu i u svojoj Mladosti.

Osim toga, 2006. godine primljen je u Kuću slavnih vodenih sportova. Zasluženo da zasluženije ne može biti. Čak i da ništa u životu nije napravio, onda zbog onog gola nakon 'tisuću' produžetaka u zadnjoj sekundi finala SP-a 1986. protiv Italije, kad je zaključio najveću utakmicu u povijesti vaterpola i jedinu ikad koja se protegla na dva dana.

Milanović je gost tportalove stalne rubrike Intervju subotom, a premda smo imali jedva nešto više od pola sata za razgovor, jer je legendarni vaterpolist jurio na večernji trening prije puta u Valjevo, uspjeli smo čuti puno toga zanimljivog iz njegove čudesne karijere.

Igore, nakon skoro 35 godina vratili ste se u Zagreb. Što je ostalo isto, a što se promijenilo?

Bazen je ostao isti. Čak su i neki recepcionari ostali isti. Tako da smo se prepoznali, pozdravili. Jarun je ostao isti. Nekoliko puta bio sam u gradu, uglavnom nedjeljom. Prošećem do grada i vidim se s mojim Aćimovićima. Odemo na Dolac i tako… Što se promijenilo? Pa ne znam, ono što je sigurno to je da smo se najviše promijenili mi sami. Ostarjeli smo, promijenili smo neke stavove, navike. Eto, kad sam prvi put bio u Mladosti, obožavao sam živjeti što bliže centru grada, sad mi je super ovdje na Jarunu jer svaki dan imam svoj ritual, a to je šetnja u prirodi.

Kako je uopće došlo do povratka u Mladost?

Teško mi je reći. Mislim da su za to bili predsjednik Mladen Miškulin, Milorad Damjanić, vjerojatno i Perica Bukić. Možda su na taj način htjeli zaštititi našeg prijatelja Damira Vinceka, kojem nije išlo sve najbolje. Međutim treba biti pošten i reći da ni kod mene situacija nije najsjajnija.

Na početku sezone, s obzirom na igrače koji su došli, najavljivale su se velike stvari, no Mladost ne stoji baš najbolje ni u Regionalnoj ligi, a ni u domaćem prvenstvu.

Došao sam koncem listopada i tada sam dao nekoliko intervjua. Tada sam, na početku, valjda svima bio interesantan, sad je to malo drugačije. Kad sam razgovarao s novinarima, često sam čuo da je Mladost megamomčad.

Svaki put bih reagirao na to. Rekao bih da je Mladost skupina vrhunskih reprezentativaca, ali da nije megamomčad. Ponavljao sam da se treba puno toga napraviti da bismo uopće izgledali, ponašali se i igrali kao momčad. Imao sam nekoliko sastanaka u klubu oko toga što da napravimo kako bismo postali momčad, a ne samo skupina vrhunskih igrača.

Poznato je to da na ovim prostorima nema prevelikog strpljenja da se pretrpe neke stvari kako bi se stvorilo nešto potencijalno i dugoročno veliko. Jednostavno, nemamo takvu kulturu sporta. Mislite li da aktualna uprava Mladosti ima strpljenja da stvorite tu megamomčad o kojoj govorimo?

Što se mene tiče, mislim da ima. Moram biti iskren i reći da ne osjećam nikakve pritiske. Jako dobro surađujemo. E sad, ako govorimo o jednom novinaru koji posljednjih tjedana piše nekakve tekstove… Ne znam u čemu je problem, ima li nešto osobno protiv mene ili je nešto drugo u pitanju.

Profesionalno mi pravi veliku štetu, ali privatno sam mu zahvalan kao kršćanin i vjernik jer vjerojatno i ja zaslužujem da me netko nekad kritizira. Ali moram reći da tu nema dobrih namjera. U tim tekstovima nema čak ni realnih objašnjenja, a kad nema toga i kad nema dobrih namjera, onda nemam potrebu ni upuštati se dalje u takve priče.

Jer kad nema dobrih namjera, onda znači da ima onih zlih. Važno mi je da imam podršku uprave kluba, odnosno barem osjećam da je imam. Ne sporim da igramo promjenjivo. Od lošeg do toga da smo pregazili Jadran HN prije nekoliko dana. Završilo je 12:8, a bilo je 8:2, 10:4. Ne čitam te tekstove. Ne čitam ih ni kad su pozitivni, ni kad su negativni. Ali čitaju ih ljudi kojima je stalo do mene i koji se brinu. Da nema njih, ne bih ni znao što taj sve piše.

Nakon obrane olimpijskog zlata u Tokiju, iz reprezentacije Srbije otišla je čitava plejada vaterpolskih genijalaca. Od nacionalne kapice oprostili su se Filip Filipović, Andrija Prlainović, Duško i Gojko Pijetlović, Milan Aleksić i Stefan Mitrović, a reprezentacija je na nekoliko uzastopnih velikih natjecanja doživljavala podbačaje. Na Igrama u Parizu započela je s mučenjem protiv Japana (16:15), uslijedio je debakl protiv Australije 8:3, teški porazi protiv Mađara i Španjolaca i pobjeda protiv Francuske, što joj je osiguralo prolaz kroz iglene uši. Nitko Srbiji nije dao ni minimalne šanse za medalju, a na kraju je stiglo treće uzastopno olimpijsko zlato nakon finala s Hrvatskom. Što se dogodilo?

Jako smo loše počeli taj turnir. I formom i načinom igre. Atmosfera je bila jako loša, posebice nakon katastrofe protiv Australije. No momci su se skupili u najvažnijoj utakmici za prolaz protiv Francuske i ždrijeb nam je donio Grke u četvrtfinalu. Srbija je tu utakmicu dobila na pravdi nekog srpskog sportskog boga - onim čudesnim golom Jakšića u zadnjoj sekundi.

Grci su ispustili pobjedu protiv Srbije, baš kao što ju je ispustila i Hrvatska u finalu. I Grci i Hrvati imali su jako lošu selekciju šuta. Mislim da obje reprezentacije u tim utakmicama nisu imale dobru taktiku u završnici, kako pozicijskog napada, tako i napada s igračem više.

Zaključak, Srbija je zasluženo osvojila olimpijsko zlato zašto što su joj to protivnici dozvolili. Naravno, za puno toga je zaslužna i sposobnost trenera da u najvažnijem trenutku igrači izgledaju najbolje, ali ne mogu reći da je Srbija igrala fantastičan vaterpolo. Kad vidim taktiku šutova Grka u četvrtfinalu i Hrvata u finalu… Amerikance smo u polufinalu dobili na čistu kvalitetu.

To je ta božja pomoć u kojoj sam već govorio i koja nam je donijela Amerikance u polufinalu. To je bila utakmica u kojoj znaš da si bolji i da ćeš dobiti kakav god da jesi i u kakvom god da si stanju. Pobijedili smo, a momci su tada dobili neophodno samopouzdanje i uzdigli se do takvih visina da mogu u finalu pobijediti čak i svjetskog prvaka Hrvatsku.

Međutim, a o tome sam razgovarao i s izbornikom Urošem Stevanovićem, Srbija je postala olimpijski prvak manje zbog svoje velike igre, a puno više zbog činjenice da su protivnici igrali sasvim pogrešno.

Koliko ima smisla to da se u jednoj kalendarskoj godini održi, karikiramo, ali ne previše, nekoliko svjetskih prvenstava, kao i europskih, Igre…?

Čovjek koji slaže kalendar treba otići u neku psihijatrijsku ustanovu. Nije normalno to što oni rade igračima. I što da ja radim s njima kad mi dođu u klub? To su momci koje obožavam, volim i izuzetno poštujem. Mislite li da ne razumijem kroz što oni prolaze?

Svjetsko i Europsko prvenstvo, pa Igre… i za svako to natjecanje imaju pripreme. I što bih ja trebao? Dodatno ih maltretirati i cijediti? Normalno je to da im pada motivacija, sve je više ozljeda, a da ne govorim o tome koliko se obezvrjeđuju rezultati postignuti na tim turnirima. Kakva je vrijednost svjetskog zlata kad je SP svake godine?

Na SK-u u Bukureštu vidjeli smo pokusni turnir s promijenjenim pravilima. Vrijeme napada se skratilo, bazen se smanjio i puno je više golova nego prije. Što mislite o tim pravilima?

Kad rezultat na kraju bude 17:15, meni to nisu dobra pravila.

Navodno su Mađari svojim lobiranjem progurali te izmjene jer njima odgovara takav vaterpolo. Zbog čega?

Zato što igraju divlji vaterpolo. Najobučenija su ekipa u igri jedan na jedan, u obrani, napadu i presingu. Kod njih se takav stil njeguje od malih nogu i imaju tu divlju igru s puno šutova. Naša škola, hrvatsko-srpska, pa i talijanska, a i španjolska, takvu bi taktiku nazivale nediscipliniranom.

Druga stvar, u bazenu od 25 metara igrači moraju znati igrati sve pozicije. Ne mogu više biti samo na lijevoj ili desnoj strani, na beku ili centru. Sad će sve morati jer se stvari prebrzo događaju.

Zasad je to samo eksperiment. Mislite li da će ta nova pravila postati budućnost vaterpola?

Nadam se da neće.

U karijeri ste osvojili baš sve i to više puta. Za mnoge ste najveći igrač u povijesti, ali nekako sam dojma da vas svi najviše vežu za onaj gol Italiji u zadnjoj sekundi osmog produžetka za naslov svjetskog prvaka 1986.

Taj je gol obilježio čitav moj život. Dvije godine ranije osvojio sam olimpijsko zlato, ali istina je da se od te večeri moj život promijenio. Preko noći sam postao poznat i taj mi je gol donio nevjerojatnu popularnost u čitavoj Jugoslaviji. Tu su utakmicu, svih osam produžetaka, gledali baš svi. I klinac od sedam godina i baka od 77. Davno je to bilo, ali taj osjećaj nešto je najljepše što čovjek može zamisliti.

Ima li nešto ljepše od toga da s najboljim prijateljima podijeliš to iskustvo? Kad shvatiš da se sve isplatilo. Najprije si pakleno trenirao s Ratkom, ubijaš se mjesecima da uopće upadneš u sastav, a onda odeš na SP. Tada su svjetska prvenstva bila svake četiri godine i zlata su se itekako pamtila.

Godinama si se spremao za nešto takvo, a onda to napraviš i zabiješ gol za zlato u zadnjoj sekundi takve drame. Još kad takvo iskustvo možeš podijeliti s prijateljima… Nema ljepšeg osjećaja nego s njima stajati na postolju sa zlatom oko vrata. Zato se vjerojatno i danas svi međusobno volimo i pazimo jedni na druge.

Kad već spominjete suigrače iz te zlatne generacije, s njima ste u siječnju 1991. u Perthu obranili naslov prvaka svijeta, a samo sedam mjeseci kasnije nekoliko hrvatskih igrača odbilo je putovati u Atenu zbog agresije na Hrvatsku. Pretpostavljam da su to bili itekako dramatični trenuci.

Najčudnije od svega je to da smo baš tada, u Ateni, osvojili prvo zlato našeg vaterpola, a došli smo bez pola prve momčadi. Svi su nas već prežalili, no eto, to je sport. Samo iz prve postave otišli su Bezmalinović, Šimenc, Bukić i još nekoliko igrača. Ta je odluka donesena valjda preko noći jer se sve događalo nevjerojatnom brzinom.

Igrali smo na nekom turniru na Siciliji i plan je bio da odemo na još jedan turnir u Slovačku, a onda za Atenu. Bili smo na aerodromu kad smo čuli da se hrvatski igrači moraju vratiti. Bilo im je naređeno. Svi smo plakali. I mi koji smo ostali i oni koji su otišli. Da smo ostali skupa, nema šanse da bi finale Igara u Barceloni 1992. igrali Talijani i Španjolci. Nitko nam ne bi mogao baš ništa.

Kad smo prije, sad će ubrzo dvije godine, razgovarali u Sarajevu, rekli ste mi da ste i vi i svi suigrači bili spremni dati život za Ratka Rudića.

Stojim iza tih riječi. Ratko je najveći od svih i nema tu nikakve dileme. Taj njegov stav i pristup svakom problemu, svakom treningu, svakom elementu, taj čvrst stav... Držao je te uzde najčvršće moguće, a baš je to trebalo da postanemo ono što smo postali. Mogao bih nešto i učiti od Ratka.

Toliko smo ga svi cijenili da je svaki igrač bio najsretnija osoba na svijetu kad bi mu se on obratio. Imao je nevjerojatan autoritet, ali pazio je na nas i osjećali smo tu toplinu. Bio je strog i kad bi te poprijeko pogledao, bilo je to da se smrzneš, ali nikad nikome nije uputio ružnu riječ. Bio je gospodin.

Čitao sam da ste rekli da ste izrazito tolerantan trener i da igračima dopuštate puno slobode. To je onda sasvim drugačiji pristup nego Ratkov.

Da, ali ja sam trener kluba, a Ratko je bio izbornik reprezentacije. To su dvije sasvim različite stvari. Nikad nisam bio izbornik. Kad si izbornik, imaš mjesec, mjesec i pol priprema, turnir od 10, 15 dana i to je to. Biti trener u klubu nešto je drugačije. S tim si momcima svaki dan, ujutro, navečer, teretana, bazen, utakmice… Pa ovaj suludi kalendar. Ali da, tolerantan sam. Uvijek želim shvatiti igrača. E sad, je li to dobro za mene, ne znam, ali je tako.

Za kraj, zamolio me prijatelj da vas pitam je li točno da ste u lipnju 1991., kad je rat već ozbiljno počeo u Hrvatskoj, s pokojnim Draženom u Tkalči sjedili i pili piće?

Da, da. Nismo mi bili nešto posebno dobri prijatelji, bože sačuvaj, da me netko krivo ne shvati, ali smo se često družili i često smo izlazili. Obojica smo voljela izaći do grada, do Tkalče, Saloona, a on je bio pravi magnet za djevojke. Baš su ga voljele. Uvijek bi pio ili Coca-Colu ili mineralnu, a ja bih znao drmnuti i nešto jače. Uvijek smo razgovarali o sportu. Znali bismo se čuti i u 1 ujutro i razgovarati o sportu. Ostavio je na mene čudesan dojam. Nevjerojatno mi je da ste baš sad Dražena spomenuli. Prije nekoliko dana na Netflixu sam pogledao film o njemu i nisam prestao plakati. Jako sam ga volio, a znam i da je on mene cijenio.

Gdje ste bili 7. lipnja 1993. godine?

U Beogradu. Grozno, grozno. Znam da će možda čudno zvučati, ali godinama sam strašno bio ljut na onu Njemicu koja je vozila taj automobil. Da on, Dražen, pogine tako glupo kao suvozač. Strašno. Bio je najveći. Koliko je njemu bilo stalo do košarke... Čovjek bi odradio trening i ne bi otišao kući dok ne ubaci 100 trica zaredom. Ne 100 ukupno, nego zaredom.

Dakle, ako pogodi 98 i promaši, sve iznova. U tome smo bili slični, po pitanju posvećenosti, ali nitko se nije mogao mjeriti s njim. Svaki dan došao bih sat prije treninga kako bih u teretani odradio trbušnjake, tu sam bio nešto slabiji, a tadašnji dekan Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, profesor Milanović, stalno nas je uspoređivao. Jer je i Dražen radio isto i uvijek bi govorio da smo tu negdje. No ipak bi rekao: 'Znaš, Igore, Draženovi trbušnjaci su bolji.' Znam profesore, znam, zato i dolazim kod vas jer su njegovi bolji.

Nikad neću zaboraviti Igre u Los Angelesu 1984. Osvojili smo zlato, a košarkaši broncu i tri dana smo bančili. Tad su sportaši u ciklusima išli doma. Kako kome završi nastup, ostane još dva, tri dana i ide kući. I mi smo tako išli proslaviti zlato, a u 10 ujutro, kad sam se onako mamuran vratio u Selo, vidim njega kako u top tenisicama i dresu udara tom loptom. Ne znam gdje sam, taman je završilo sve, želim se 'ispuhati', a on trenira. 'Dražene, pa što radiš to?' kažem mu u čudu. A on meni da mora odraditi trening. Tu sliku nikad neću izbaciti iz glave. Baš me šokirao, kakav je to bio lik...

'Ako ne treniram, propadam', govorio je Dražen.

Da, to je istina. To treba reći ovima danas.