Gimnastičari će reći da je preča 'kraljevska disciplina', a Hrvatska u toj i takvoj disciplini ima svjetskog prvaka. Prvog u povijesti. Da, 21-godišnji Tin Srbić ispisao je još jednu stranicu hrvatske sportske povijesti. I to u onoj rubrici 'vjerovali ili ne'. Jer svjetsko zlato u gimnastici za Hrvatsku je ravno čudu, nešto poput svojedobno olimpijske medalje Jakova Faka u biatlonu ili Sare Kolak u bacanju koplja.

Prešišao je Tin u Montrealu dvostrukog svjetskog prvaka i zlatnog olimpijca, jednog od najvećih prečaša svih vremena, Nizozemca Epkea Zonderlanda (31). E sad, naš je Tin svoje prvo, uvjereni smo ne i posljednje, svjetsko zlato osvojio s 21 godinom, Zonderlandu je to uspjelo tek s 27! A osvojio je sve što se osvojiti dalo... Zamislite si tek kakvi su uspjesi onda pred našim gimnastičarskim junakom!

No da bi nastavio u ovom ritmu trebat će dosta ulaganja, gimnastika je, kao uostalom i većina sportova u Hrvatskoj, doslovce na amaterskoj razini, preživljava samo zahvaljujući nevjerojatnom entuzijazmu pojedinaca koji nas svako malo razvesele nevjerojatnim uspjesima.

Recimo, Tin Srbić je član Hrvatskog sokola, trenira u dvorani staroj 134 godine, a svaki trening mogao bi mu biti i posljednji...

'Mi u ovoj dvorani možemo doslovce poginuti. Nevjerojatno je što sve izvodimo ovdje, koje elemente, znajući da možemo teško stradati. A pazite, da napredujemo i budemo konkurentni, moramo raditi i teže elemente. Uvjeti? Ne, nemamo prave uvjete. U dvorani nema dovoljno mjesta, u njoj su stupovi u koje se možeš zabiti. Nema dovoljno spužvi da možemo bezbrižno pasti', rekao je Tin nakon povratka u Zagreb.

Euforija nakon osvajanja svjetskog zlata još se neće stišati, trebat će vremena da se slegnu svi dojmovi.

'Jako sam zbunjen, isprva mi je sve nekako bilo u magli', priznao je neočekivani svjetski prvak. Tinu je nastup na SP-u u Montrealu bio prvi u karijeri, debitant pa odmah svjetski prvak. Odlika najvećih i najjačih. I da, ovom si je medaljom Tin već sada, u 21 godini života, osigurao olimpijsku mirovinu! 

'Naravno da nisam očekivao sve ovo. Mislim, očekivao sam jednom, ali ne sada. Priznajem, sanjao sam da će mi se jednom u karijeri takve scene dogoditi, ali ne tako brzo. Još mi je nestvarno. Zato sam par puta pogledao medalju da vidim je li još tu', iskren je bio Tin kojemu iznenadna pažnja medija nekako baš i nije najbolje 'sjela'. Ali tako je to kad si svjetski prvak, svi žele znati sve o tebi.

'Sve je počelo kad sam imao pet godina, tata me doveo u Sokolski dom', prisjetio se Tim s kojim je 'u paketu' stigla i starija sestra Tena:

'Na početku je sve to bilo više kao igra, počeli smo s treninzima u maloj dvorani u podrumu, a kad su me nakon dvije godine prebacili u veliku dvoranu, to je kao da sam osvojio medalju. Radiš 's velikima', napreduješ. Sestra je nakon nekog vremena odustala.' 

Sad joj je žao jer svi govore kako je bila možda i nadarenija od Tina... Veliku žrtvu podnijeli su majka Karin i otac Saša, iz zagrebačke Dubrave svakodnevno su 'operirali' do grada, vozili Tina i sestru u školu, na treninge, vraćali kući. Oboje su bili sportaši, plesali su akrobatski rock'n'roll. Tata je otkrio da je Tinu prva ljubav nogomet, no kad ga je doveo na trening, rekli su mu da je premalen. Istu je odbijenicu dobio i kad ga je želio upisati u školu hokeja na ledu. Možda je i bolje jer ovako je Hrvatska dobila svog prvog svjetskog prvaka u gimnastici. Sve su snage usmjerili u Tinovu karijeru, već s 13 godina bilo je jasno da će biti veliki gimnastičar, pitanje je bilo samo kad će 'eksplodirati'. 

A onda je idilu zamalo upropastila obiteljska nesreća. Tata Saša doživio je moždani udar.

'Bio je to strašan šok za sve nas. Mama se žrtvovala za sestru i mene, za sve nas. Nisu to bile lake godine, ali nastavio sam dalje', prisjetio se svjetski gimnastičarski prvak koji je, uz sve sportske obveze, i ljubitelj matematike te izvrsni student treće godine Fakulteta strojarstva i brodogradnje.

'Nije lako, poprilično je težak fakultet, a još je teže sve to gurati uz gimnastiku. Trudim se, sve se može ako se dobro posloži vrijeme. Sam sebi sam rekao da ako sam proljetos uspio riješiti ispit iz termodinamike, onda mogu riješiti i sve ostalo. Nadam se da ću završiti prije neke 30. godine...' otkrio je Tin i dometnuo:

'Iako, ponekad bih stvarno volio da dan traje barem tridesetak sati... Cijele dane sam na relaciji fakultet - dvorana, dan mi počinje prije sedam ujutro i završava iza 22 sata. Tako često između predavanja i treninga odspavam u dvorani, ipak je ovo moj drugi dom.'

Velika podrška mu je i djevojka, hrvatska gimnastičarka, olimpijka Ana Đerek (18).

'Nije ni njoj lako', mirno kaže Tin i nastavlja:

'Kad gleda moje vježbe ili treninge, uvijek drhti, ponekad i zaplače... Finale na preči u Montrealu nije gledala, a bila je tamo. To je bila njezina odluka, Ana misli da vježbu uvijek bolje odradim kad ona ne gleda. Sad joj može biti žao, kad je ušla u dvoranu imala je što vidjeti! Da se razumijemo, ovo je i njezino zlato, i ona ima svoje prste u tome.'

Tin inače nosi naočale, dioptrija mu je minus 1.75, ali kad vježba, radi - po osjećaju!

'Preču vidim u zadnjih desetak milisekundi. Taman toliko mi i treba da reagiram i vidim gdje ću staviti ruke', kaže Tin koji još ne razmišlja o vježbanju sa specijalnim naočalama:

'Još uvijek mi ne smeta, ali ako se dioptrija bude povećavala... '

U Montrealu je nakon pobjede 'zapeo' na doping kontroli. Kakva je uopće situacija s dopingom u gimnastici?

'Dva i pol sata sam bio na doping kontroli nakon natjecanja. Nije ono da uzmeš doping pa da možeš dobit snagu jer gimnastika je vještina i utreniranost. Ne možeš tu uzeti doping i znati nešto što nisi znao prije toga. Nisam doživio da su nekoga uhvatili', govori naš skromni svjetski prvak koji se na treninge i fakultet vozi Fiatom iz 2003. godine. Sanja o novom automobilu, no zarade na gimnastičarskim natjecanjima baš i nisu tako izdašne. 

'Za ovo ću zlato dobiti 3000 švicarskih franaka (oko 20.000 kuna). U Svjetskom kupu pobjeda je najviše 800 franaka, a u Dohi je 1500 franaka. Ali nisam se odlučio za gimnastiku da bih zarađivao milijune', iskren je Tin koji otkriva koji mu je automobil 'tiha patnja':

'Porsche Panamera!'

Uh, cijena 'početnog' modela Panamere je oko 140.000 eura. Papreno...

'Vozit ću ga, sigurno! Pitanje je samo kad', uvjeren je Tin Srbić koji je već izračunao koliko medalja mora osvojiti da bi mu se san o Porscheu i ostvario:

'Minimalno 20! Tu računam i olimpijske medalje.'

Dok skuplja za Porschea, skromni Tin sanja o Seatu Ibizi ili Leonu, možda i Golfu. Sponzori, sad je red na vama, ne propustite priliku 'provozati' svjetskog prvaka.

Otkrio je Tin i je li se susreo sa šalama na račun svog prezimena...

'Ja se s frendovima šalim cijeli život oko toga, navikao sam. I uopće me ne dira, dapače, malo se nasmijemo', zaključio je.

Za kraj je mama Karin otkrila i tajnu uspjeha. Prehrana je temelj svega, a Tin ima samo dvije 'slabe točke'.

'Nije zahtjevan što se hrane tiče. Voli sve vrste filea, razno povrće... Jedino... Nemojte mu nuditi žgance ili mlince. Sve ostalo može proći', otkrila je gospođa Karin koja radi kao odgajateljica u vrtiću.