Dino Mikanović rođen je u Novoj Gradišci i prve je nogometne poteze učio u Mladosti iz Cernika. Sa 14 godina preselio je u Osijek, gdje je igrao za kadete i juniore kluba s Drave.

No, kako je Osijek tih godina imao prilično lošu financijsku situaciju, čelnici kluba Mikanoviću nisu mogli ponuditi ništa više od stipendijskog ugovora.

U isto vrijeme, Mikanović je bio sjajan na poziciji desnog beka, i u ogledu protiv juniora 'bilih' zapazio ga je tadašnji trener Mišo Krstičević.

'Da, igrali smo derbi pri kraju te sezone, i nakon tog dvoboja, stigao je poziv iz Hajduka. Osijek je bio u teškoj situaciji, i jasno, nije mi mogao ponuditi ugovor kao Hajduk. Spletom okolnosti, Krstičević je vrlo brzo preuzeo i A momčad Hajduka, tako da sam ja najčešće trenirao i s prvom momčadi, čak i bio na klupi u nekim seniorskim utakmicama, a minutažu sam skupljao igrajući za juniore. U toj mojoj prvoj sezoni, kada je Igor Tudor zamijenio Krstičevića, igrao sam i u kup-utakmicama protiv Slaven Belupa, pa mogu reći da sam i ja imao udjela u osvajanju tog naslova (ha, ha)', prisjetio se za tportal dana u Hajduku Dino Mikanović.

Pod Tudorom ste imali i solidnu minutažu u novoj sezoni?

'Jesam, igrao sam dosta, posebno u drugom dijelu sezone. U prvom dijelu sam imao problema s ozljedama, prvo mi je puknula kost u stopalu, pa kada sam se vratio, nakon samo dva, tri treninga, slomio sam i ruku. Nevolje su se nastavile i u igrama za U-21 reprezentaciju (op.a. za koju je odigrao 13 utakmica), koju je tada vodio Niko Kovač, jer stradao mi je mišić 'zadnje lože'. Ipak, unatoč svim tim pehovima, uspio sam se izboriti za minutažu, u momčadi Hajduka koja je bila vrlo dobra'.

Kad ste već spomenuli i Tudora i Kovača, koji su tada bili još mladi u trenerskom poslu, kakav su dojam ostavili na vas?

'Naravno, gledao sam ih kao velike nogometne autoritete, što su i potvrdili kroz igračku karijeru. Slušao sam, upijao svaki njihov savjet, uputu. I jako sam sretan što su se obojica kasnije još više razvili u tom smislu'.

Hajduk je u vašoj zadnjoj godini na Poljudu promijenio čak tri trenera (Vučević, Poklepović, Vukas), što je bio putokaz lutanja splitskog kluba?

'U taj dio priče ja ne želim ulaziti niti komentirati. Meni je na Poljud bilo lijepo, i s njega nosim divne uspomene'.

Uslijedio je odlazak u Dansku?

'Dobio sam poziv iz Aarhusa, kluba koji je godinama plivao od prve do druge lige. I u toj mojoj prvoj sezoni, dugo smo se borili za ostanak, ali smo nekako uspjeli zadržati plasman u prvoj ligi. Uslijedile su dvije puno ljepše i rezultatski uspješnije godine, u kojima sam igrao možda i najbolji nogomet u karijeri. I to u klubu koji je u danskim okvirima jako velik, odmah iza Brondbyja'.

Kako to da ste nakon takvih sezona otišli u Kazahstan, a ne u neku jaču ligu?

'Bilo je nekih opcija za odlazak u Belgiju, Nizozemsku pa i jedan o najvećih švedskih klubova. Međutim, kada sam na papiru vidio što mi nudi Kairat, bio bih lud da tu ponudu nisam prihvatio. Naravno, govorim o iznosu u usporedbi s onim što su mi nudili ovi drugi klubovi. I sada, iz ove perspektive mogu reći da sam jako zadovoljan. Toliko da sam potpisao novi dvogodišnji ugovor'.

O iznosima nećemo, ali samo za usporedbu s primanjima u hrvatskim klubovima?

'Mislim da takve ugovore imaju u Dinamu neki igrači, možda jedan, dvojica u Hajduku i jedan ili dvojica u Osijeku'.

Nije teško zaključiti da nemate baš previše razloga za razmišljanje o povratku u hr-nogomet?

'Zasad, to jest dok mi ovaj novi ugovor ne istekne, zbilja ne razmišljam o tome. No, nikad se ne zna'.

Kakav vam je klub, Kairat? Niste jedini Hrvat u kazahstanskom nogometu?

'Možda će nekome zvučati čudno, ali uvjete kakve imamo mi, možda ima pet, šest klubova na svijetu. A u tu kategoriju ubrajam i recimo, madridski Real, što mislim da dovoljno govori o samom klubu. A s njim sam u prošloj sezoni osvojio naslov prvaka, nakon 16 godina čekanja. S time da je Kairat u pet sezona prije toga bio vice-prvak i da se ovaj naslov jedva dočekao. Igraju ovdje i Marin Tomasov te Luka Šimunović u Astani i Ivan Graf u Kaisaru. Što se lige tiče, nije lagana kako bi netko mislio, jer treneri su uglavnom Rusi. A ima i puno ruskih igrača, kojih se ovdje ne tretira kao strance. Ima i Gruzijaca, Armenaca, ali i Portugalaca, Argentinaca, Brazilaca.

Kakav je život u ovoj državi središnje Azije, koja je deveta po veličini na svijetu?

'Meni je u Almatiju, glavnom gradu, s gotovo dva milijuna stanovnika, prekrasno. Grad ima svu potrebnu infrastrukturu. Istina, i najbogatiji je dio države, u kojoj baš i nema previše srednjeg staleža. No, kamo god se okrenete, ljudi su nasmijani, susretljivi, prijateljski raspoloženi', završio je Dino Mikanović, koji broji posljednje dane u obiteljskom okruženju prije povratka u Kazahstan, na početak priprema za novu sezonu.