Da, svi igraju nogomet i da, lopta je okrugla, ali igrati sramotnu utakmicu s Maltom i kasnije se izvlačiti na to da je svaki početak težak nije ono zbog čega je Niko Kovač u stolici za koju 4 milijuna ljudi da ju može jednako dobro ispuniti. Ono što smo željeli od Kovača čuti nakon utakmice je da nije bilo dobro, da smo se provukli bez štete i da za sljedeće susrete slijede temeljitije promjene.

To nismo dobili, dobili smo samo šaku isprika koje nisu dostojne reprezentacije kakvu nam Kovač i HNS žele prikazati da jesmo. Nema nikakvog smisla provesti još jedan ciklus slušajući prazna obećanja i najave velikih pothvata samo da bi se na kraju nekako doteglili do velikog natjecanja u kojem će u skupinama obrisati pod s nama.

To mučenje svih nas treba prekinuti, Kovač je dobio odgovornost i obavezu da vodi ovu reprezentaciju najbolje što ona može biti vođena, a ovo što vidimo je daleko od najboljeg. Najlogičnije rješenje je da se konačno jednom za stalno definiraju ciljevi, da se službeno unesu u ugovore izbornika i da se njih drži. Ovaj 'plan 21' pristup ne vodi nikamo, nitko nema koristi od obećanja za koja je vidljivo da se neće ispuniti, treba zatražiti od Kovača da deklarira što on misli postići s ovom reprezentacijom. Da li je to plasman na Euro, prolazak skupine, četvrtfinale, polufinale, osvajanje naslova, svejedno, ali da izbornik sam sebi postavi cilj i drži se toga.

Ispunjenje tog cilja naravno mora biti honorirano i priznanjem i novim ugovorom koji će nagraditi uspjeh u radu, ali neispunjenje cilja rezultira trenutačnim otkazom bez isprika ili 'nuđenja mandata na raspolaganje'. Samo tako će hrvatski navijač ponovno dobiti vjeru u to da oni koji vode reprezentaciju čine sve u njihovoj moći da reprezentacija postigne najbolje rezultate moguće, riječi ne znače ništa, samo djela se priznaju.

Nije prije bilo tako, a hrvatski je navijač mogao biti spokojan u tome da se hrvatska reprezentacija smatra jakom i da će se svako posrtanje kazniti i da se alibiji neće tolerirati. Čak je i Ćiro izletio nakon neuspjeha, Barić i Jozić su letjeli kao kruške, a i Cico je, iako se blamirao izjavama, šutnut na ulicu kad nije uspio proći više nego prolaznu skupinu. Ako već ne možemo prolaziti skupine na prvenstvima najmanje što kao navijači možemo tražiti je da za to odgovaraju oni koji nas uvjeravaju da to možemo tako dugo dok ne dođu pred gotov čin i moraju prijeći sa riječi na djela.

Sve se promijenilo s personom Slavena Bilića. Bilić je, kao i svi prije njega, nakon ispadanja iz utrke za Južnu Afriku 2010. zaslužio promptnu pedalu uz zahvalnicu za

sve učinjeno. To nije učinjeno, uz stotine isprika, od ozljeda do neugodnog rasporeda do činjenice da 'svi igraju nogomet'. Tu je stvoren presedan koji do danas kao uteg stoji oko vrata atmosferi oko reprezentacije. I to se mora promijeniti, ako želimo biti veliki…

Savez, Kovač i igrači bi htjeli biti smatrani velikom reprezentacijom, ali da im je dozvoljeno zadržati sve benefite malih reprezentacija. To su isprike poput 'treba nam vremena', 'mladi smo', 'teško nam je igrati protiv zatvorenih bunkera' i slično. Pitajte neke od stvarno velikih reprezentacija da li im takve isprike prolaze, da li Talijan smije kao ispriku koristiti da mu treba vremena za uigravanje, da li je Englezu isprika da je mlad ili da li Nijemac ima pravo igrati loše jer se protivnik zatvorio u bunker. Nemaju. Ako želimo biti veliki, takva prava ne bi trebali imati ni mi. Ali, problem je u tome da se Nijemcu takva utakmica dogodi jednom od 20 puta, a našem reprezentativcu 19 od 20 puta. Kad bi mu iz ruke izbili adut isprika, istina bi ostala ogoljena, da Hrvatska i hrvatski igrači uopće nisu veliki i da je samo iluzija da spadamo u klasu gdje sami sebe svrstavamo.

Da bi to prestala biti iluzija, moramo se početi tako i ponašati. Počevši s vrhom…