Jeste li se ikad pitali koliku ulogu u nogometnoj utakmici ima slučajnost, sreća?

Sigurno jeste, ali vjerojatno niste znali da postoji barem djelomični, ali znanstveno dokazani odgovor na to pitanje. Njemački sportski znanstvenik Dr. Roland Loy objavio je istraživanje 'Zufall im Fußball' u kojem donosi zaključak da slučajni događaji imaju znatno veći utjecaj na ishod nogometne utakmice nego što biste to možda mislili – a posebno to vrijedi u suvremenom dobu, kad je igra postala neusporedivo brža i intenzivnija nego ikad.

Samo između 2002. i 2006. broj sprintova u jednoj utakmici (govorimo o elitnoj razini nogometa) povećao se za nevjerojatnih 50 posto. S druge strane, vrlo često možemo vidjeti igrače kako u toj silnoj jurnjavi prema suparničkom golu gube kontrolu nad loptom ili u žurbi upućuju sasvim krivo dodavanje. Takve situacije danas su puno češće nego u doba kad se nogomet igrao u sporijem tempu, pa su fantazisti imali vremena razmisliti kamo će s loptom, a bočni igrači namjestiti se za što bolji centaršut.

Dr. Loy je u razdoblju od gotovo četiri godine proučio 1.200 bundesligaških utakmica i došao do zaključka da je 60 posto zgoditaka palo kao rezultat atletskih ili tehničkih vještina momčadi, dok je drugih 40 posto posljedica onoga što je definirao kao 'slučajnost': onoga što nije plod neke smišljene akcije ili sjajnog poteza, nego izravna posljedica pogreške obrambene momčadi. Na manjem je uzorku analizirao i utakmice nekih drugih europskih liga (Španjolska, Engleska, Portugal, Nizozemska, Švicarska i Belgija) te došao do prosjeka od 46 posto 'slučajnih' golova. U Ligi prvaka taj postotak pada na 35 posto, dodao je.

Sve to jasno ukazuje na logičan zaključak: momčad koja može značajno smanjiti broj vlastitih pogrešaka te natjerati suparnika da ih napravi što više imat će i znatno bolje izglede za uspjeh. Loy navodi primjer Borussije Dortmund kao momčadi kojoj to zadnjih sezona izuzetno dobro uspijeva: Kloppovi dečki vrlo, vrlo rijetko gube loptu u tranziciji iz obrane u napad, a žestokim presingom visoko na terenu uspijevaju iznuditi mnoge suparničke pogreške.

Borussia Dortmund zaista ne izmišlja 'toplu vodu'; u njenoj igri nema nikakvih posebnih taktičkih inovacija. Jürgen Klopp jest vrhunski motivator, on je i vrlo pronicljiv taktičar (primjer: 'zagušenje' Xabija Alonsa u prvoj polufinalnoj utakmici protiv Real Madrida) i pedantan teoretičar ('Tijekom igre Hummels i Lewandowski mogu biti udaljeni maksimalno 34 koraka jedan od drugog', rekao je u intervjuu za njemački magazin 11 Freunde), ali sama srž njegove trenerske filozofije svodi se na račun kako smanjiti broj vlastitih, a povećati broj suparničkih pogrešaka.

Zvuči nevjerojatno jednostavno, ali uopće nije. Kako to radi?

Odgovor na to pitanje počinje otprilike poslije utakmice Hrvatska-Njemačka na SP-u 1998. Ponižavajući poraz natjerao je Njemački nogometni savez (DFB) da počne osmišljavati sveobuhvatnu strategiju rada s mladima; debakl na Euru 2000., kad je reprezentacija ostala zadnja u skupini sa samo jednim osvojenim bodom, ubrzao je njeno donošenje.

Projekt je pokrenut 2002.: DFB je svim profesionalnim klubovima 1. i 2. Bundeslige uveo obvezu uvođenja klupskih akademija i uspostavio regionalne 'centre izvrsnosti' u kojima se s posebno nadarenim mladim igračima dodatno radi – njih čak 366. Klubovi i savez su u proteklih deset godinau cjelokupni projekt uložili frapantni iznos od preko 500 milijuna eura, ali ništa u toj strategiji nije bilo nasumično niti prepušteno slučaju.

Angažirani su znanstvenici poput spomenutog Dr. Loya i njegovog suradnika Dr. Marka Wertheima, koji je razvio teoriju zasnovanu na sportskom treningu, neurologiji i neuropsihologiji, nazvanu OCO (Optimal Coordination Order). U zemlji u kojoj je dugo vremena u radu s mladima vršena selekcija velikim dijelom po fizičkim predispozicijama, sada je stavljen naglasak na inteligenciju pokreta te koordinaciju između mozga i mišića kao najpoželjniju osobinu koju valja razvijati.

Loy i Wertheim radili su kasnije i zasebno s nekim njemačkim klubovima, pa i s Bayernom, ali u Dortmundu su se njihove ideje najjače primile. Vjerojatno je to barem dijelom i zato što je klub proživio financijsku havariju i jedva se spasio s ruba bankrota, pa je bio prisiljen vrlo racionalno raspolagati sa svojim sredstvima i riskirati s novim idejama. Borussia se odlučila u najvećoj mjeri uvesti znanstvene, dijelom i eksperimentalne metode u radu s polaznicima svoje akademije; odlučila je investirati jako puno u akademiju i stručne skaute, a znatno manje u dovođenje pojačanja.

Poznata je činjenica da je na cjelokupnu aktualnu momčad potrošeno manje nego što će Bayern platiti za Götzeov transfer, a igrači koji su prodani više su nego uspješno zamijenjeni novima. Shinji Kagawa došao je iz druge japanske lige za 350.000 eura, prodan u Manchester United za 16 milijuna; Nuri Sahin produkt je vlastite akademije, prodan u Real Madrid za 10 milijuna. Nisu li njihove zamjene Marco Reus i Ilkay Gündogan još bolji igrači? Koga će Borussia dovesti da zamijeni Götzea?

No to je samo prva momčad. Klub svoje igrače selektira po jednoj najvažnijoj sposobnosti – ne, nije to brzina ili izdržljivost, nego upravo koordinacija. O tome svjedoči i skupocjeni, futuristički i zasad jedinstveni elektronički sustav treninga Footbonaut (pogledajte video!) s kojim rade sve dobne kategorije u Dortmundu.

Kaže Dr. Wertheim: 'Prema istraživanju Dr. Loya, igrač s boljom sposobnošću koordinacije rjeđe će raditi pogreške. Ako je slab na tom polju, bit će i znatno slabije sposoban nositi se s elementom 'slučajnosti', koji je izuzetno važan tijekom utakmice. Dobra koordinacija između mozga i mišića znatno pomaže i u razvoju tehnike, jer to omogućuje igraču da vizualizira svoje poteze i prije nego što primi loptu, što mu stvara komparativnu prednost nad suparnikom. Igračevi pokreti, posebno sposobnost brze promjene smjera kretanja, važniji su od brzine.'

Možda suprotno uvriježenoj percepciji, Borussia nema igrače koji su brži, pa možda ne ni izdržljiviji od suparničkih, niti je njihova sposobnost stalnog ponavljanja sprintova toliko superiorna drugima. Istina je da Jürgen Klopp najviše polaže na fizički trening i zahtijeva jako puno trčanja od svojih igrača, ali to je zato što ima igrače selektirane s naglaskom na kriterij dobre koordinacije, pa su ti igrači sposobni igrati u jačem tempu bez da drastično povećaju broj neforsiranih pogrešaka.

Osim toga, ta im vještina znatno pomaže i kod presinga koji je (uz brzu tranziciju) drugi temelj Borussijine igre, jer su natprosječno sposobni predvidjeti poteze suparnika i reagirati na njih. Trčanje i energija su kod Kloppa najvažniji, ali temelj je dobra koordinacija koja smanjuje broj vlastitih pogrešaka, a suparnika tjera na više njegovih.

To je najveći razlog zašto uspon Borussije Dortmund ne može biti rezultat slučajnosti niti sreće – upravo suprotno, klub intenzivno radi na tome da minimalizira utjecaj tih elemenata i okrene ih u svoju korist.