UKIĆ: 'Ova momčad više neće gubiti već dobivene utakmice'
Ovo je citat iz jutarnjih izvještaja o našoj reprezentaciji, prorok Ukić je sjajno detektirao što će se događati. Na neki način je bio u pravu, ali sumnjam da je na to ciljao, Hrvatska zaista nije izgubila dobivenu utakmicu jer protiv Senegala u nijednom trenutku utakmicu nije imala dobivenu. Jedini moment kad smo dobili tu utakmicu se dogodio puno prije prve izvedene lopte, dobili smo ju samo onda kada su kuglice ždrijeba nam ponudile tu reprezentaciju…

Pobjeđivali ili gubili, Hrvatska ima uvijek jedan te isti problem, točnije, dva problema. Jedan je nedostatak aktivnog playmakera koji kontrolira napade tokom većeg dijela utakmice, a drugi je potpuni propuh u obrani pod koševima. Oba problema nisu od jučer, godinama i godinama se mučimo s istim stvarima i nikako da dođemo na zelenu granu. Dva protagonista tih problema su godinama slovili za naše najbolje igrače i, čuda li, baš smo tih godina s njima na barjaku reprezentacije imali najlošije rezultate. Ti protagonisti su Roko Ukić i Ante Tomić.

Srećom, pojavom Bogdanovića i Šarića obojica polako padaju u drugi plan, ali još su dovoljno prisutni da nanose nesagledive štete onome što bi bez njih bila jedna sasvim solidna momčad, sposobna i za jače domete. Dakle, moja tvrdnja nije da umjesto njih moramo imati Chris Paula i Dwight Howarda nego bez njih općenito, taman da ih nitko ne zamijeni Hrvatska bi imala neusporedivo bolje rezultate, a definitivno bi izbjegli debakle kao ove s Filipinima ili Senegalom.

Roko Ukić je katastrofalan obrambeni igrač i samo nešto malo bolji napadač. Količina loših odluka koju taj igrač može donijeti je zapanjujuća, ali još više je zapanjujuće da trener kao Repeša cijelu karijeru 'šlepa' takvog igrača kamo god ide, pa i sad u Cedevitu. Jeste li vidjeli danas kako senegalski bekovi kao vihor prodiru s centra pod naš koš? U 90% takvih situacija igrač koji je čuvao 'point', vrh trice preko kojeg prodori idu, bio je Ukić. Nakon što ta linija bude probijena kao da je i nema, senegalski igrač ima pregršt opcija što napraviti, može sam ići na zabijanje ili dodavati suigračima jer postoji stvoreni višak kad Roko ostaje metar iza igrača koji prodire. Nejasno je kako i zašto je Repeša toliko dugo držao Ukića na parketu i puštao da nam se to događa.

Lafayette nije idealan obrambeni igrač ali je fizički bolje predispozicioniran da isprati takve trkove od tromog i poluozljeđenog Ukića koji ni u najboljim danima zdravlja i forme to nije mogao braniti.

No, koliko god nas je Ukić i Repešino forsiranje njega u igri koštalo, to je ništa naspram štete koja nam se događa u obrani pod koševima, to jest, na čuvanju visokih igrača. Pogledajte ovaj niz; Andray Blatche, Luis Scola, i sad taj Dieng. Svi tri visoki igrači, svi tri s različitim stilovima igre, a svi tri su odigrali partije života protiv nas na ovom prvenstvu. Dominacija u skoku, neometani koševi, koševi iz drugih prilika, vanjski šutevi, igra leđima, nema što visoki igrač ne može našoj reprezentaciji napraviti kada dobije loptu u ruke.

Iako ima tu i krivnje još neodraslog Šarića ili drvosječe Žorića, nemoguće je ne primijetiti da je u većini tih situacija pri lopti tj. igraču s loptom najbolji centar Eurolige dva puta zaredom - Ante Tomić. Ne ulazim u te izbore jer ne pratim toliko Barcelonu, ali mogu komentirati ono što Tomić igra u reprezentaciji od kada je ušao u nju. A to je jednostavno ovo - lopta pod naš koš igraču kojeg čuva Tomić je skoro pa siguran pogodak, ili će biti koš ili faul, rijetko se dogodi treće. Blatche je izlazio na vanjske šuteve pa išao na prodore, uspijevalo je, Scola je koristio snagu i šut s poludistance, uspijevalo je, a danas je Dieng jednostavno na snagu raznosio Šarića i Tomića kako je htio. To su tri različita stila igre, sva tri su prolazila kao od šale. Isprika za našu visoku liniju i Tomića pogotovo, je u sva tri navrata bila da mu takav igrač ne odgovara za čuvanje. Moje pitanje je onda koji to tip igrača bi Anti Tomiću odgovarao, a da nije liliputanskih dimenzija sa brzinom puža i agilnošću slona?

Pitanje zašto smo poraženi od Senegala svakako se može potegnuti i do Repeše i njegove pripreme za susret. U svim najavama pročitao sam da naš stožer naziva senegalce taktički nedoraslim, ali fizički jakim igračima. Ja sam vidio ekipu koja skoro savršeno gradi obrambeni skok, koja je uvijek na ili blizu ruke pucača i koja u zonskoj formaciji jako teško ispada da netko sam ostane na šutu.

To nije obično karakteristika ekipa koje su taktički imbecilne kao što su ju naši prozivali. Problem Repeše i naše reprezentacije je što oni svakog tko ne igra kao oni proglašavaju taktički nesuvislim. Kao da je stil koji mi igramo jedini mjerodavan za taktičku briljanciju, a sve što od toga odudara je automatski smeće. Zašto Senegal ne bi smio igrati kako igra ako im to prolazi, ako vide da protivnik za to nema odgovora? Nije li i to samo po sebi taktika, da nađeš protivnikove slabe točke i koristiš ih? Da je Senegal sveo igru na monotono igranje sporih napada 5 na 5 ne bi imao šanse, ali bi ih Repeša vrlo vjerojatno pohvalio za odličnu taktičku pripremljenost, ovako su Senegalci zaslužili podsmijehe naše reprezentacije da su košarkaški 'indijanci', ali zato nose dalje dva boda.

Već je pomalo naporno i dosadno postalo da se nakon svake utakmice kao one s Filipinima ili ove sa Senegalom pola reprezentacije ispričava javnosti za predstavu kao da je to nešto što se slučajno dogodilo. Takve isprike bi bile umjesne od Španjolaca ili Francuza kojima se kiks rijetko dogodi, od naših to zvuči smiješno jer se ponavlja nakon skoro svake utakmice, pogotovo onih u kojima smo favoriti.