Jedan od najomiljenijih hrvatskih trenera, svakako i najotvorenijih, širokog spektra životnih interesa, jer osim nogometom, bavio se i znanošću te glazbom, danas 51-godišnji Slaven Bilić, na pripremama je za novu sezonu. Novu sezonu u engleskoj Premier ligi, po mišljenju mnogih, najjačoj ligi svijeta, a u kojoj 'žive i rade' i neki od najboljih svjetskih trenera.

Bilić je na svoj trenerski put krenuo još 2001. godine, na klupi Hajduka, potom je vodio dvije godine hrvatsku U-21 reprezentaciju, zatim šest godina najbolju hrvatsku vrstu. U ljeto 2012. godine, preselio je u moskovski Lokomotiv, potom u Bešiktaš, a 2015. godine po prvi je put osjetio slast Premier lige, na klupi West Ham United. Među 'čekićarima' bio je do studenog 2017. godine, da bi potom prihvatio i ponudu saudijskog Al-Ittihada. No, nije se Bilić na Bliskom Istoku zadržao dugo.

Nakon jedne kraće pauze, tijekom koje je radio i kao stručni TV komentator za engleske TV postaje, dobio je ponudu koju nije mogao odbiti. Jednog mu od dražih klubova, West Bromwich Albiona, s kojim je u samo jednoj sezoni napravio veliki iskorak.

Ljudi u Hrvatskoj, pa i Engleskoj, jako vas vole i mnogima ste uzor. No vjerujemo da ste i vi, iako vam tepaju govoreći da ste Super Slav, možda i po uzoru na Supermana, na isti način proživljavali sve ove strahove zbog koronavirusa. A sigurno vam nije bilo ni jednostavno jer vam je majka bila u Hrvatskoj, a vi u Engleskoj.

'Nije mi bilo jednostavno, kao i svima. S time da sam ja sve to proživljavao na 'duplo'. Jer pratio sam što se događa doma, u Hrvatskoj, ali i ovdje, u Engleskoj. Ovdje smo bili Ivana (op.a., zaručnica), tri kćeri i Leo (sin iz prvog braka), dok su najstarija kći Alani, mama, brat, nećaci, rođaci i prijatelji bili u Hrvatskoj. Pratili smo kako se razvijaju stvari na obje strane. Hvala Bogu, ja se nadam da je sve prošlo, jer to je bilo psihički vrlo teško proživljavati. Makar, mi smo ovdje dobro prošli, cijeli taj kaos moja familija i ja gotovo da nismo ni osjetili jer smo bili izolirani. U to vrijeme nisam ni radio. Jedino kamo sam morao ići bilo je otići u trgovinu svakih nekoliko dana. To je u biti privilegija jer živimo u kući koja ima vrt, ima park. Pratio sam sve, i vlasti u Hrvatskoj su puno bolje reagirale, pa je i situacija u Hrvatskoj bila puno bolja nego ovdje na Otoku. Pa sam i s te strane bio iznimno miran, prvenstveno zbog mame. Osim toga, kada je krenuo onaj završni dio prvenstva, svi moji, koji su bili u Engleskoj, otišli su u Hrvatsku, pa mi je to bilo dodatno olakšanje. Ne mogu sad govoriti o nekim dramama, osim o psihološkom pritisku, što privatno, što poslovno. Jer ne znaš hoće li se prvenstvo nastaviti ili neće. Istina, nije to pitanje broj jedan, ali je jako bitno. Posao, djeca, kako je kod kuće, sve te to opterećuje', sjetio se bivši hrvatski izbornik Slaven Bilić na početku razgovora za tportal perioda u kojem je cijeli svijet praktički pa stao. I u kojem smo shvatili koliko smo nemoćni pred prirodom i višom silom.

O novoj sezoni i očekivanja u Premier ligi

Do početka sezone ostalo je malo više od tjedan dana. Jeste li zadovoljni dosadašnjim dijelom priprema te stanjem u momčadi, odnosno igračkim kadrom? Očekujete li kakvu prinovu?

Momci koji su sada s nama su super, maksimalno treniraju, super su grupa, pozitivni su jer smo se plasirali u najviši rang. Znači, imaju dobre uspomene, recentne. S druge strane, i atmosfera unutar kluba je odlična jer smo ušli u Premier ligu. Radimo jako dobro jer nismo startali od nule - pauza je bila kratka. Kratke su i pripreme, kraće nego što je uobičajeno, ali objektivno, mi još nismo napravili ono što je nužno napraviti u svakom klubu, pogotovo klubovima koji odu u viši razred natjecanja, a to je osigurati pojačanja. Kod nas je to još specifično. Po tom pitanju nismo ništa napravili jer nije lako. Pandemija je, vlasnici su oprezni. Ustvari, tako je svugdje u Europi, ne troši se kao prije. Svi kao nešto čekaju, da padne cijena ili da prodaju pa kupe. Što se Otoka tiče, možda samo oni najveći, poput Chelseaja ili sličnih klubova, kupuju. Mi ostali čekamo. Evo, ni Aston Villa nije kupila nikoga. Istina, i Villa i West Ham ulagali su prošle sezone. I sada mogu čekati. Mi smo lani imali jaču ekipu nego što je imamo sada. Krovinović se vratio u Benficu jer se Robinson vratio u Sheffield United, a Nathan Ferguson vratio se u Crystal Palace. Naravno, radimo na pojačanjima, i uspjeli smo dogovoriti povratak Diangane, koji je prošle godine bio na posudbi iz West Hama. Sada je opet uz nas. Također, baš kao i Matheus Pereira, oko kojeg smo pregovarali sa Sportingom.

Može li se na vašem popisu novih igrača pojaviti netko od Hrvata i hoće li vam se priključiti Filip Krovinović?

Za Krovinovića sam rekao i prije i to ne krijem - on nam je prioritet. Činim sve da ga zadržim i on ne bi smio biti tema. Postoji želja s obje strane, njemu je ovdje lijepo, imao je super sezonu. Trebamo samo riješiti stvari s Benficom. Filip je užasno bitan za ekipu, i kao igrač i kao čovjek.

A Domagoj Vida ili netko drugi?

Znam da sve to najviše zanima, ali to su neke druge sfere jer još nismo ništa napravili. Hoće li to biti netko od Hrvata? Pa hvala Bogu da Hrvati imaju sjajne, dobre, ali i nedovoljno dobre igrače, kao i svaka druga nacija. Ali naravno da je do tih sjajnih igrača izuzetno teško doći. I oni igraju u puno većim klubovima nego što je WBA. Ovo je zanimljiva scena, istina i zanimljiv je klub, ali ovo je Premier liga. Meni su Hrvati uvijek interesantni jer ne moram trošiti stvari na mnoge stvari, jer imam puno informacija. Ne moram trošiti vrijeme da uđem u njihov mentalitet, znam je l' lud, je l' dobar, je l' pametan. Najbitnija je stvar to što znam igrača. Manje mi je upitnika oko naših igrača, nego oko drugih. Ali objektivno, one koje želiš teško je dovesti. Ne moraju to biti ona previše zvučna imena, ali htio sam dovesti golmana Grbića. S time da tada još nije bilo Atletico Madrida u priči. I onda su uletjeli oni, imaju novac. Iako i to nije neki novac za igrača takve kvalitete i takvog potencijala. Ali eto, meni je žao što je završilo tako, odnosno što ga ja nisam uspio dovesti. Ustvari, nije ovo do mene, nije to moj klub. Imam ja moć, pita me se nešto i što imaš veći uspjeh, to si važniji i imaš veći položaj, kao i u svakom poslu. I uvijek imaš nekoga tko je iznad tebe, odnosno ispod tebe. Ali nemam ja neograničenu moć i zna se koliki je budžet.

Što je s onih famoznih 200-tinjak milijuna funti, za koliko se pisalo da će sjesti na račun kluba kada uđete u Premier ligu?

Nije nikad bilo govora o toj količini novca. Premierligaški klubovi dobivaju 100 milijuna. I svake godine kada ostaneš, dobiješ još 100 milijuna. A ako ispadneš, onda oni imaju one svoje tzv. padobrane, da ne tresneš na dno, i u sljedeće dvije sezone dobiješ 70 milijuna. I zato se spominjala ta cifra od 170 milijuna funti, koja ti je zagarantirana. Ali to znači, ako uđeš, a već sljedeće sezone ispadneš, dakle dobiješ 100, pa 40, pa 30 milijuna. Ove godine to je smanjeno. Trima klubovima koji su ušli ove sezone u ligu, a to su Leeds, Fulham i mi, to je smanjeno sa 100 na 90 milijuna funti. Jer od tih 30 milijuna platili su to što su TV kuće lani imale gubitak. Tako je liga sama odlučila, što naravno nije fer, no oni mogu sami donijeti takvu odluku. Ali su uzeli od nas. Oni su kao onaj Superhik, uzimaju od siromašnih. Dakle mi koji smo ušli dobit ćemo samo po 90 milijuna.

Dva dana nakon rođendana (op.a., koji je 11. rujna) čeka vas prva utakmica u vašoj trećoj, odnosno prvoj s WBA-om, premierligaškoj sezoni protiv Leicestera? Bio bi to sjajan poklon, ali i poticaj za nastavak.

Početak sezone bitan je svakoj ekipi, da vidi je li dobro radila, da se popne na pozitivan val ili da upitnici postanu veći. Pogotovo ekipi koja je promijenila rang. Tako da o početku, a ne govorim samo o toj prvoj utakmici, već o njih nekoliko, koje će na kraju i odrediti kraj prijelaznog roka, ovisi jako puno i on će determinirati sezonu. Sve je moguće, jer sezona dugo traje, ali početak je izuzetno bitan.

O Championshipu, ligi za koju kažu da u njoj svatko može pobijediti svakoga

Kada se sada osvrnete na proteklu sezonu, dugačku, ispresijecanu zbog pandemije koronavirusa, pa puno pitanja hoće li se igrati ili ne, je li to vaša najteža godina u trenerskom smislu?

Najteža je bila zato što je bila prekinuta. Vjerojatno bi bila najteža i da nije prekinuta, jer teška je liga. Izjednačena, nepredvidiva, puna obrata. Igrači u Championshipu imaju svojih mana i svojih vrlina. Nije jednostavno zadržati samo fizički kontinuitet, već i psihički. Zato je to liga za koju kažu da u njoj svatko može pobijediti svakoga. I to se događa. Ljudi često misle da je osnovna i jedina razlika između igrača top-klase i niže samo u tome što je taj iz top-klase bolji tehnički i brži. Imam ja igrače od kojih ovi iz Premier lige nisu ni brži ni tehnički bolji. Glavna razlika je psihološka stabilnost, što je on mentalno premierligaški igrač, igrač Serie A, igrač Primere ili igrač HNL-a. Imaš u Drugoj HNL vjerojatno brzog igrača, ali on mentalno ne može imati tu stabilnost da podnese pritisak kada dođe veliki derbi. Ili da održava taj mentalitet cijelu sezonu ili, da ne govorim, cijelu karijeru. Zbog toga mi je ova sezona bila još zahtjevnija.

Uz sve to, sezona u Championshipu trajala je čak 46 kola.

I to se odrazi na psihu. Stvarno imaš osjećaj da stalno igraš. Igrali smo svaki put kad se igrala i Liga prvaka. Pa gledaš i misliš 'što je ovo, mi stalno igramo'. Netko mi je rekao da ćemo ove sezone imati četiri ili pet, kako oni kažu, league weeks, odnosno tri utakmice u tjednu. A Championshipu ih ima 17 ili 18. Znaš li što je to? Stalno igraš. I naravno da je zahtjevno, i fizički i psihički. Pogotovo ovisno o tome za što se boriš. Za promociju, za sredinu ili za ostanak. Kad se boriš za prvaka, stalno moraš biti napet, moraš uvijek tražiti pobjedu. U onim drugim borbama možeš i kiksati, odigrati neriješeno. I zato je to bila najzahtjevnija sezona. Igračima prije svih.

Tim prije što u Championshipu ima klubova ogromne tradicije, od kojih su neki bili i engleski prvaci.

Od našeg analitičara, uoči jednog mog izlaganja prošle godine pred kolegama trenerima, dobio sam podatak da je od 20 kluba iz Premier lige 50 posto klubova, a to znači njih deset, u zadnjih pet sezona, ne 25 sezona, igralo u Championshipu. I od njih 24 iz Championshipa, 40 posto, a to znači deset ekipa, igralo je u Premierligi. Jaka je strahovito, jer mnogo njih ima tradiciju, moć. Zato ja volim taj Championship. On je istinski nogomet. Ove gore su male korporacije. Premier liga je Hollywood po glamuru, NBA po kvaliteti i gledanosti, jer gleda te cijeli svijet. Klubovi više izgledaju kao Microsoft, Apple i Pliva, nego kao nogometni klub. A u Championshipu, iako i oni imaju dosta stranaca, stadioni mirišu na travu.

Zašto je teže ući u Premier ligu nego ispasti iz nje

Posebno upečatljiva bila je vaša prva sezona u Premier ligi, kada ste vodili West Ham i kada ste na početku rušili velikane, Arsenal, Liverpool, Manchester City. Osjetili ste što znači biti dio Premier lige, pa možda možete otkriti neke okvirne planove za ovu sezonu.

Što očekivati? Rekoh, moramo se pojačati. Nogomet nije egzaktan sport u onim detaljima koji odlučuju. Nije to matematika, vidimo iznenađenja svaki dan, svaki tjedan, ali moraš biti konkurentan. Cilj je svake ekipe koja je tek ušla – ostanak u ligi. Ali sigurno je to lakše napraviti Leedsu koji je već kupio nekoliko dobrih igrača. A mi tek to trebamo napraviti. Pokušavam reći vlasnicima da smo napravili teži dio posla prošle sezone, kada smo ušli u Premier ligu, jer teže je ući u nju, nego ispasti iz nje. To garantiram, milijun posto. I ne smijemo sada pomisliti 'pa što ako ispadnemo, ući ćemo opet'. Ne, teško je ući. Užasno teško. Leeds je to pokušavao 16 godina. Leeds je gigant u regiji, Leeds je kao Hajduk. Malo je takvih klubova čak i na Otoku. Malo je takvih, jedan grad - jedan klub. Ovo je prilika koju moramo zgrabiti. A da ostaneš, moraš minimalno ostaviti ekipu s kojom si ušao i osnažiti je s nekoliko ovih koji rade razliku.

Koliko ste sada zreliji, mudriji nego prije pet godina, u vrijeme prvog dolaska u Premier ligu, na klupu West Hama, posebice iz prve sezone, kada ste s 'čekićarima' bili hit lige? Dojam je da treneri na ovoj razini ipak više ovise o igračkom potencijalu momčadi nego samo o svojem znanju.

Sve je to relativno. Svi znamo kako se govori u Hrvatskoj - daj Guardioli Istru, pa da ga vidimo. OK, nije uopće pitanje i ne bi bio prvak Europe. Niti bi bio prvak Hrvatske. Ali to nije ni pitanje. No, s druge strane, trebaš ući u svlačionicu Barcelone, postaviti svoj autoritet te postići da ti vjeruju te neke veličine i da te slijedi 25 ljudi. A samo te njih 11 taj tjedan voli jer samo oni igraju. Nije to baš tako lako voditi. I onda ti je lakše voditi Istru. Ali ima i drugo - Guardiola bi napravio najbolje od Istre što može biti. Ipak, slažem se, igrači su ti koji odlučuju, a i odlučivat će dok bude nogometa. A ti si tu da ih pripremiš i fizički i taktički i psihički. I zato govorim - ja vjerujem u sebe, svoje super suradnike i hrabre igrače.

Jedan od vaših bivših trenera, Ćiro Blažević, često ponavlja - što sam stariji, to sam mudriji, pa i bolji trener. Je li tako i kod vas?

Što si stariji, to si mudriji, to si staloženiji. Sve to stoji. Doduše, možda nećeš onda više ni riskirati kao što si radio dok si bio mlad, pa si bio hrabriji.

Često ste spominjali danas najzvučnija trenerska imena, poput Kloppa i Guardiole. A s te liste zvučnih pobjeđivali ste i velikog Nijemca na klupi Liverpoola, zatim Wengera, Pellegrinija, Mourinha... Fali vam samo Guardiola. Je li vrijeme da i njemu 'skinete skalp'?

(ha, ha...) Vjerojatno nije. Nikad to nisam doživljavao tako kao da ja igram protiv njega. Nije to šah, ekipa igra protiv ekipe. Igra West Ham protiv Liverpoola. Ne igram ja protiv Kloppa. Naravno, drago ti je kada pobijediš, odmah sam sebi narasteš. To su velikani. Imam privilegiju da ih znam, da od nekih imam i telefonske brojeve, pa se i čujemo. I kad završi utakmica, popričaš, to su velike stvari i potvrda onog što radiš. Ne samo meni, nego svim našim trenerima koji rade. Meni je drago što sam to uvijek govorio - Hrvati imaju super trenere. Često ih se podcjenjuje i redovito 'pere'. Ali treba se samo malo osvrnuti: Dalić nas je odveo do finala Svjetskog prvenstva, a što je Bjelica napravio s Dinamom? Tudor je u onom tamo nekom Juventusu. Pa nije valjda da nemaju koga, pa su zato pozvali Tudora? Pa Ivan Jurić, Ivan Leko, pa i Kruno Jurčić u Emiratima, Ante Čačić u Egiptu, koji tamo radi velik posao, pa Zoran Mamić, koji je igrao finale svjetskog klupskog prvenstva. Pa Bišćan, pa Robi (op.a., Prosinečki). Da nekog ne zaboravim… No moram ovdje reći - gdje su svi ovi treneri koji rade 'dolje', s mladima. To su sve ozbiljni treneri. A što je najbolji dokaz? Naši kao ne valjaju, ali tko je stvorio sve ove igrače? Netko ih je nogometno odgojio. S tim bih se kritičarima složio da je sad, recimo, Marcelo Brozović u Hrvatskoj igrao desnog beka. Ili da je igrao nekog 'režisera' koji nije trčao. I sad je došao u Inter, pa ga raspametilo i trener mu objasnio da umjesto beka igra veznoga. Ali on igra ono što oduvijek igra. A to je igrao i u Dinamu jer ga je netko prepoznao i stavio na to mjesto. I naravno da je svake godine sve bolji i bolji jer mu karijera ide uzlazno, jer igra protiv boljih igrača. Zanima me kome se dogodilo da je otišao van, a da mu je neki trener, bolji od bilo kojeg hrvatskog, rekao - moraš igrati to, to i to… Nije tako. Hrvati imaju super trenere.

Može li već spomenuti Klopp obraniti naslov s Liverpoolom? Hoće li izdržati pritisak Manchester Cityja?

Najteže je nešto ponoviti. Malo se opustiš jer se nešto napravilo dobro, pa misliš da će nešto doći 'pod normalno'. Ali ako zadrže onu glad, oni će i dalje biti glavni favoriti. Da nisu onako slučajno ispali od Atletico Madrida, oni bi bili i prvi favoriti za osvajanje Lige prvaka. Ne vidim tko je bolji od njih. To je mašina koja te melje, igra šampionski, od prve minute strašno napada. Pitanje je samo hoće li zadržati tu energiju, ali tu je Klopp prejak. Koliko će ih on uspjeti zadržati na nivou polufanatika? On će sto posto inzistirati na tome, ali tako je inzistirao i u Borussiji, pa kad su pali - pali su. Neke stvari ipak ne možeš. I zato mu treba Thiago, odnosno daj još jednoga i još jednoga.

A što bih pitao Modrića? Nemam što

Ovih dana puno se govorilo o Lionelu Messiju i njegovoj prodaji Manchester Cityju, što je u petak ipak riješeno Messijevom odlukom za ostankom na Nou Campu. Sjećam se da ste se jako nasmijali kada je PSG platio Neymara 222 milijuna eura, pa ste se pitali otkud baš ta dva. Ove cifre danas, a spominjalo se 700 milijuna, izgledaju još luđe. No bio bi izazov i vama kako zaustaviti Messija. Možda bi vam Luka Modrić dobrodošao? Ili barem njegov savjet?

Taj odlazak ili dolazak ne bi utjecao samo na Barcelonu i City, jer da se to dogodilo, utjecalo bi na Primeru i Premier ligu. To su sulude cifre. Međutim to nije samo moje mišljenje, već je matematički dokazano - velikim klubovima se ti najveći igrači, koliko god da ih plate, isplate, donose im novac. Ne samo kroz golove, već kroz marketing, sponzorske ugovore. Ne govorim samo o Messiju, već koliko god da košta Pogba, ili netko iz tog ranga, klubovima se to isplati. Problem su oni prosječni igrači koji koštaju puno. A što bi to značilo nama ostalima u ligi? Nemam pojma. City je jak, bio bi još jači da im je Messi pristao doći. Na moju žalost, mi Modrića nikada nećemo dovesti. A kako bi zaustavio Messija? Nikako, Messi je Messi. Iskreno, sada mi je žao što ne dolazi, volio bih ga vidjeti. Iako je to 90 minuta strave za protivnika. Ali lipo ga je vidjeti, privilegija je. A što bih pitao Modrića? Nemam što.

Što kažete na ponudu Leedsa za Joška Gvardiola, tešku čak 20 milijuna eura? Sigurno dobro poznajete njihovog trenera Bielsu pa možete procijeniti koliko bi Gvardiolu značio rad s takvim stručnjakom za razvoj karijere.

Zbilja ne znam koliko je ozbiljna ta priča. Znam da Bielsa voli mlade igrače, znam da mu treba stoper. Ostao je bez Bena Whitea koji se vratio u Brighton, ali su kupili Nijemca Robina Kocha, kojeg smo htjeli i mi. I sada taj Gvardiol, o kojem sam čuo sve najbolje, a i vidio sam da je veliki potencijal, ako dođe Bielsi, kod njega će sigurno napredovati. To je izuzetan dril, a igrači napreduju u svakom smislu.

U vašoj karijeri, igračkoj, trenerskoj i 'navijačkoj', bilo je velikih pobjeda i slavlja, no imamo dojam da su nekako porazi ipak malo više ostavili traga. Koji su vam najbolniji, igrački, trenerski ili navijački? Igrački s Eura 1996. i poraz od Nijemaca te sa SP-a 1998. godine u polufinalu od Francuza? Trenerski s Eura 2008. godine od Turske ili onaj navijački u finalu od Francuza sa SP-u 2018. u Rusiji?

Žalim samo za Turskom. Ne znam jesam li nekad bio toliko tužan. Iz igračke karijere naviše pak žalim za porazom od Njemačke na Euru u Engleskoj. Više čak i od poraza protiv Francuza 1998., jer tada smo kasnije imali utakmicu za broncu, kada smo pobijedili Nizozemsku. Bez obzira na to što smo uzeli 'samo broncu'. Ta utakmica u Engleskoj ubila me igrački. Najbolniji trenerski poraz bio mi je onaj u Beču, iako ti je žao svakog poraza. Ovo je takav posao da, nažalost, porazi puno više utječu na tebe nego pobjede. Ali nažalost je tako.

Koja pobjeda vam je najdraža? Engleska na Wembleyju, Njemačka na Euru 2008.?

Nema ništa do pobjede nad Zvezdom u Beogradu, u finalu Kupa bivše države, kada je Bokšić zabio gol.

Ove subote protiv Portugala na scenu stupa i hrvatska reprezentacija. Uz Dalićevo dopuštenje, bez Modrića i Rakitića, ali s nekim mladim, ali već afirmiranim igračima, poput Pašalića i Vlašića. Mogu li oni sljedećeg ljeta napraviti nešto veliko na Euru (nadamo se da će ga biti)?

Dobri smo i nama ovih godinu dana pauze neće doći loše. Čak se i Rakitić vratio u Sevillu, u kojoj će imati više minutaže nego u Barceloni. Možda tek Luki ne odgovara, ali on je jedinstven. On će naći i fizičke i psihičke snage da to napravi, a ovi drugi - Perišić će više igrati, Rebić će više igrati. Imaš igrača koji već dvije sezone nisu odigrali nešto duže u kontinuitetu, poput Vrsaljka. Vlašiću, Pašaliću, Petkoviću, Oršiću, Škoriću, odnosno igračima koji su odigrali manje od 20 utakmica za reprezentaciju, svaki takav meč itekako puno znači da dobiju još tog iskustva igranja za reprezentaciju. Uzmimo Lovrena. Da je prvenstvo bilo sad, on bi došao na njega s tek kojom odigranom utakmicom u Liverpoolu. A on će dogodine valjda odigrati 35, 40 utakmica za Zenit. Valjda je to bolje. Ali sada će netko reći - onako bi bio odmoran. Ali onda najbolje da se uopće ne igra. Po toj logici stvari, zbog ovih mladih, koji će skupljati iskustvo, jer skupit će još pet, šest utakmica u reprezentaciji, ova odgoda je dobrodošla. Pa i Rakitić će naći novi motiv.

O danima na klupi Hrvatske i Igoru Tudoru kao treneru

Period na klupi reprezentacije, od 2006. do 2012., najljepši vam je. Biste li se možda jednog dana vratili na njezinu klupu ako bi vas zvali?

Ma, ne. Bilo mi je super. Ne da je bilo super, nego sam rekao i tada - to je neusporedivo s bilo čime. Ma koji god klub, nema usporedbe. To ne može biti tema. Ali šest godina u A reprezentaciji, plus dvije godine u mladoj, zbilja je puno.

I za kraj komentar zbivanja u vašoj najvećoj ljubavi, Hajduku. Igor Tudor je kao trener imao svoje 'mušice', a još se čini da je odlaskom u Juventus ostavio klub na cjedilu. Je li nasljednik Hari Vukas dovoljno sposoban? Može li Hajduk u novoj sezoni parirati Dinamu?

Rezultati nisu bili dobri, što sam rekao i nedavno, dok sam bio na odmoru u Hrvatskoj. Jako simpatiziram Tudora, i to kažem javno. Mislim da je jako dobar trener, u što sam se uvjerio razgovarajući s njim o nogometu. Gušt mi je razgovarati s njim o nogometu jer vidim da ima ne samo energiju, nego i znanje. Sigurno napreduje iz dana u dan, ali postoje i stvari koje mora popraviti. Međutim to je veliko trenersko znanje i on je želio doći u Hajduk. Ali znam isto tako da je u to vrijeme mogao ostati u Turskoj. Znači, imao je želju. Ali rezultati nisu bili dobri. Oni nisu razlog da se odmah mijenja. Jedan od glavnih razloga za smjenu Tudora bio je taj što su za jedan poraz manje smijenjeni Oreščanin, Vulić i Burić. Smjena Oreščanina je greška, smjena Vulića je greška, smjena Burića je greška. To su sve greške. Falio si tri puta, zar moraš još jednom? Dosta je. Zato ja nisam bio za odlazak, pogotovo zato što je Mario Stanić u klubu, kojem jako vjerujem. E sad način na koji je otišao u Juventus. Ok, prema informacijama koje su dolazile do mene, dosta se stvorila atmosfera da on mora otići. Hari Vukas može napraviti nešto jer iako je mlad, već je iskusan. Ali je li vrijeme da Hajduk uhvati Dinamo? Mislim da nije, jer to ne bi mogao ni Bajdo Vukas, a kamoli Hari Vukas. Hajduk ne smije loviti Dinamo, ne smije biti opterećen Dinamom. Hajduk mora biti dominirati nad Rijekom, Osijekom, Lokomotivom. Niti to nije lako. Ali prvo mora to napraviti. A ako je Hajduku cilj biti prvak, ako mu je cilj ući u Europsku ligu, ako mu je to imperativ, onda će teško to napraviti. U Europi mu se još i može posrećiti, ali prvenstvo će teško osvojiti. Zato treba još minimum dva prijelazna roka, i pravih odluka, ali i sreće, jer za tu lovu kojom kupuješ trebaš imati sreće pri odabiru, proizvodnju nekoliko igrača, trenersku stabilnost. A to Hajduk zasad nije imao. Osim proizvodnje, a proizvodnja je dobra, jer ti igrači na kraju isplivaju i postanu prekrasni labudovi, samo ako su ove druge kategorije dobro posložene. A one nisu bile u zadnje vrijeme. I zato se događa to što se događa, jer ako nema uspjeha, onda dolazi do toga da je dres Hajduka toliko težak. I da nije lako igrati, već moraš biti izuzetno dobro karakterno pripremljen. A u njega dolaze ljudi koji nisu spremni i koji ne mogu podnijeti težinu tog dresa. Mogu kada je dobro. A to može svatko.