KAD SE MALE RUKE SLOŽE

Složni Hrvati i bučne tribine za novi finale

13.07.2009 u 09:00

Bionic
Reading

Poreč je ušao na mala vrata i nakon dva Davis Cup dvoboja postaje prepoznatljiva utvrda hrvatske teniske reprezentacije. Lijep istarski gradić ispit je položio s vrlo dobrom ocjenom

Reći da je bilo odlično bilo bi pretjerivanje, jer dvorana Žatika ni u jednom trenutku tijekom čitavog vikenda nije bila puna. Ulog je bio polufinale, a na terenu su se izmjenjivala četvorica od 30 trenutačno najboljih tenisača svijeta i najbolji par ovoga desetljeća. Nije bilo dovoljno, tenis u Hrvatskoj jednostavno nema adekvatan tretman i već četiri godine tenisači u Hrvatskoj nisu igrali pred punim tribinama. Od polufinala 2005. protiv Rusa u Splitu.

Sve ostalo bilo je besprijekorno, organizatorima kapa do poda. Navijači koji su došli bučno su i korektno, ma što Blake mislio o tome, nosili svoje ljubimce do pobjeda, a kada su se igrale ključne etape susreta tribine su ključale.

Intonacija himne bila je savršena, dostojanstvena i moćna, bez prenemaganja na koje nas neke estradne zvjezdice u zadnje vrijeme navikavaju. Sa zvučnika su odjekivali neki već zaboravljeni navijački hitovi, a svirači iz Puhačkog orkestra Lovran davali su ritma čitavoj priči. I najvažnije u kontekstu atmosfere, nisu se dijelile one iritantne trube! Poreč ima argumente za ugostiti polufinale, no ima ih i Split. Nažalost, po dobrom starom običaju odlučit će novac, ali igrači će i protiv Češke biti nošeni od publike bez obzira na odabir.

Lijepe priče s terena nema smisla prepričavati, sve već znate, no lijepo je bilo pratiti situaciju na klupi. Mali Vejić je prvi dan dolazio opasno blizu infarktu, a Karlović je nakon svojih pet setova ostao i odgledao pet Čilićevih. Do jedan ujutro, kada je Blake već odavno spavao. I u petom meču priča se ponovila. Hrvatska klupa bila je puna, i Marin i Ivo i Ljubičić navijali su za nevažan bod i bodrili suigrača. Blakea opet nije bilo. Iako, čovjek uopće nije loš, ali u svojim godinama već bi se trebao znati nositi s porazima, a ne se ponašati kao derište.

Amerikanci se okreću svojim problemima i plakanju zbog otkaza Andyja Roddicka, dok je pred Hrvatskom drugi polufinale u zadnje četiri godine. Dolazi nam Češka. Bit će važno hoće li moći nastupiti Mario Ančić, ne bude li njega, lako je moguće da atmosfera ponese Ivana Ljubičića i da se heroj iz 2005. vrati na teren i povede suigrače prema finalu. Tada bi se gotovo sigurno igralo na tvrdoj podlozi. I bez njega će se hrvatski serveri vjerojatno vratiti najdražoj podlozi. Prilagođavanje Amerikancima još se i može shvatiti, ali Češku ne treba toliko precjenjivati.

Bude li procjena da je Mario spreman, možda i Split uđe u borbu za polufinale. Poreč je zadužio tenisače i reprezentacija će se ovdje još sigurno vraćati, ali u Splitu bi polufinale moglo vidjeti više od 12.000 ljudi, lijepa porečka Žatika prima manje od pet.