Poštovani,

Mi, hrvatski reprezentativci u ronjenju na dah ovim se priopćenjem obraćamo hrvatskoj javnosti kako bi znala u kakvim teškim uvjetima ostvarujemo iznimne rezultate koji promoviraju Republiku Hrvatsku u sam svjetski vrh natjecateljskog ronjenja na dah. Isto tako, ovo priopćenje upućujemo i svima nadležnim na postupanje, prvenstveno Sudu časti i Nadzornom odboru Hrvatskog ronilačkog saveza (HRS) te Hrvatskom olimpijskom odboru (HOO).

I ove godine smo s osvojene tri zlatne i dvije srebrne medalje bili najuspješnija reprezentacija na svjetskom bazenskom prvenstvu. Time je nastavljen kontinuitet uspješnosti koji hrvatske ronilačke reprezentacije održavaju tijekom zadnjih petnaest godina. U tom periodu smo u našemu sportu jedna od najtrofejnijih reprezentacija u svijetu, a ujedno smo i hrvatska reprezentacija s najviše odličja i službenih svjetskih rekorda.

Nažalost, naši sportski uspjesi nisu plod zajedničkoga timskog rada sa sportskim dužnosnicima koji bi trebali voditi brigu o sportu unutar našega matičnog Saveza, nego su isključivo odraz našega truda i entuzijazma trenera Ivana Drviša te su dijelom i plod financijske pomoći od strane HOO-a. Zbog neodgovornog ponašanja ključnih vodećih ljudi HRS-a, odnosno zbog njihove nesposobnosti, nestručnosti, nezainteresiranosti, osobnog koristoljublja i sabotaže, svake je godine sve upitnije hoćemo li mi natjecatelji istrajati u nastojanju daljnjeg održanja borbenog natjecateljskog duha ili ćemo morati konačno odustati od svega.

U nastavku ćemo navesti samo neke konkretne primjere takve problematike s kojom se sada već godinama stalno susrećemo:

• U HRS-u se nikada ne zna tko je dužan voditi brigu o bilo kojoj potrebi sporta. Kako zbog toga uglavnom ništa ne ide kako bi trebalo i kada postane kritično tada je najčešće slučaj da Izbornik, Sportska komisija i Predsjednik tijekom dugotrajnoga jalovog prebacivanja odgovornosti u zadnji čas donesu nekakvu lošu odluku čiju praktičnu provedbu onda prebace na Stručnu službu HRS-a. U pravilu tada Stručna služba (koja se sastoji od jedne osobe koja vodi skoro sve operativne poslove) u nedostatku vremena i zbog svoje nekompetentnosti za neka pitanja sporta čini dodatne pogreške. Predsjednik HRS-a gospodin Kamilo Čuljak očito nema dovoljno autoriteta ili volje ili sposobnosti za zavođenje reda.
• Trenutno u HRS-u gotovo da i nema Sportske komisije jer postojeća slabo ili nikako ne obavlja svoje poslove zbog unutarnjih međusobnih svađa članova komisije s nekim drugim dužnosnicima HRS-a. To se uveliko negativno odražava na naš i sve ostale sportove.
• Izbornik svih sportova gospodin Valentino Rajković uopće ne poznaje problematiku niti jednoga sporta za koji je nadležan (ronjenje na dah, plivanje perajama, podvodna orijentacija). Ne zna ni pravila tih sportova, ništa drugo ne razumije o njima, pa čak niti ne zna koji se sportaš u kojemu sportu i kojoj disciplini natječe. Nikada ne dolazi na naše treninge. Vjerojatno samo zna nabrojati sportaše osvajače zlatnih medalja sa svjetskih prvenstava zahvaljujući kojima je do sada za „svoje posebne zasluge“ temeljem prijedloga HRS-a višestruko nagrađivan od Vlade RH te je na račun toga nezasluženo dobio oko četiristotnina tisuća kuna.
• Po nekom neshvatljivom kriteriju izbora, nama nametnuti novoizabrani trener reprezentacije gospodin Franjo Pinjuh doslovno ne zna baš ništa o ronjenju na dah. Koliko mi znamo nikada nije ronio niti se tim sportom bavio na neki drugi način. Po imenovanju na dužnost trenera reprezentacije tri je mjeseca od ponedjeljka do petka po sat-dva dnevno dolazio na bazen samo gledati naše treninge. Umjesto da on trenira nas, pokušavao nas je angažirati da mi njega naučimo osnove ronjenja. Temeljem takvoga njegovog „radnog iskustva“ HRS je odredio da na trošak sredstava koja je HOO osigurao za odlazak reprezentativaca na bazensko svjetsko prvenstvo u Beogradu putuje kao glavni trener reprezentacije. Ta njegova službena dužnost je bila fiktivna, a u stvarnosti je putovao kao turist koji je tamo zajedno s predsjednikom HRS-a Kamilom Čuljkom povremeno promatrao natjecanje iz publike. Istovremeno su neki reprezentativci morali sami snositi putne troškove. Nakon toga je temeljem naših osvojenih odličja, „kao najzaslužnija osoba“, po prijedlogu HRS-a trener Pinjuh dobio nagradu Vlade u iznosu od 60.000 kuna. Bilo bi interesantno vidjeti što je navedeno u prijedlogu za dodjelu nagrade treneru Pinjuhu s obzirom da on u praksi nije bio trener nikome od nas. To što negdje na papiru možda piše da je on trener reprezentacije nije dovoljno da ga se nagrađuje za nešto što u stvarnosti nije radio. Poslije svjetskog prvenstva u Beogradu, tj. tijekom dubinskih priprema u ljetnim mjesecima nije bio niti na jednom našem treningu. U suprotnom, da je i bio prisutan, zbog svoje bi nekompetentnosti mogao samo gledati u površinu mora, nadajući se da ćemo uspjeti izroniti nakon rizičnih dubinskih urona. Zar nije upravo on najodgovornija osoba koja je jedina plaćena za osiguravanje naše sigurnosti na treninzima? Sada ga HRS ponovno šalje s nama na svjetsko dubinsko prvenstvo u Tursku, opet u svojstvu trenera hrvatske reprezentacije. Ta njegova uloga je ponovno fiktivna jer osim što ne razumije posao trenera, ne zna ništa niti o drugim dužnostima koje bi tamo trebao obavljati. Putovat će opet kao turist, da malo vidi Tursku, ponovno o trošku poreznih obveznika, odnosno trošeći novac koji je za nas izdvojio HOO. Ako netko od nas reprezentativaca koji sami plaćamo sve troškove putovanja, boravka i kotizacije (ukupno minimalno 1 500 eura) osvoji zlato tada će trener Pinjuh opet na račun toga dobiti nagradu Vlade u iznosu od 60.000 kuna te će ga u HOO-u promovirati u vrsnog trenera ronjenja na dah. Međutim, plaćanjem putovanja fiktivnom treneru Pinjuhu umjesto mladom reprezentativcu koji je izuzetno perspektivan (ostvario je uspješan uron dublji od stotinu metara), a koji ne može sam snositi troškove odlaska na svjetsko prvenstvo, umanjuje se značajno takva vjerojatnost. Suluda situacija, a o njenoj apsurdnosti svjedoče i dopisi HOO-u koje Vam dostavljamo u privitku.
• Nevjerojatno je tko još sve u HRS-u godinama nezasluženo dobiva priznanja i novčane nagrade Vlade RH temeljem naših uspjeha. U zadnjih petnaest godina je po tom pitanju HRS raspoređivao svotu od oko dva milijuna kuna. Tako npr. saznajemo da je netko za u stvarnosti nepostojeću dužnost, „predsjednika reprezentacije ronjenja na dah“ također dobio visoku novčanu nagradu. Nije li izmišljanje ovakvih dužnosti da bi se pribavila imovinska korist kriminalno djelo? Konkretno, samo ove godine su za svoj nerad dužnosnici HRS-a do sad na račun nagrada Vlade međusobno razdijelili 228 000 kuna. Ako osvojimo zlato u Turskoj, taj iznos će se povećati jer će im opet pripasti nagrade.
• U HRS-u slabo ili nikako ne vode brigu o organizaciji nužno potrebnih domaćih natjecanja, a kada neka članica HRS-a (sportski klub) izrazi želju biti organizatorom tada od HRS-a ima malo ili ništa pomoći. U pravilu teret financiranja natjecanja je isključivo na članici, a HRS mnogim bespotrebnim birokratskim procedurama dodatno optereti organizatora tako da on najčešće i odustane od organizacije. Zbog svega gotovo da više ni nema klubova koji žele organizirati natjecanja. Stoga, nije moguće ispravno provesti kriterije za selekciju sportaša za reprezentaciju. I ove godine opet nije održano niti jedno domaće dubinsko natjecanje, pa natjecatelji postaju reprezentativci samo temeljem diskrecijskog prava Izbornika pri čemu su kriteriji izbora nejasni, neobrazloženi i ponekad potpuno nelogični. Izgleda da je jedan od bitnih kriterija i pokazivanje blagonaklonosti prema dužnosnicima HRS-a. Nepostojanje kriterija za izbor u reprezentaciju nužno dovodi do međusobnih svađa natjecatelja.
• Kada je sportski ronilački klub Šibenik želio organizirati natjecanje koje nam je bilo prijeko potrebno, njegovo primanje u članstvo HRS-a, (koje je preduvjet za organizaciju natjecanja) iz neobjašnjivih je razloga trajalo godinu dana, iako je priložena sva tražena dokumentacija.
• Nikada se ne zna do zadnjega časa hoće li se koje domaće natjecanje održati, tko će biti u nacionalnoj reprezentaciji, kome će putovanje na svjetsko ili europsko prvenstvo biti plaćeno, a tko će smjeti ići o vlastitom trošku. To stvara velike probleme i stres jer natjecatelji ne mogu ništa planirati, kao što je to npr. uzimanje slobodnih dana na poslu, organizacija obiteljskih obaveza i budžeta, itd.
• Norme koje određuju kriterije za kvalificiranje u nacionalnu reprezentaciju po pojedinim natjecateljskim disciplinama uvijek izlaze kasno, bolje rečeno u zadnji čas.
• Novac koji je osigurao HOO za putovanje naših reprezentativaca na međunarodna natjecanja se u pravilu troši na način da se zrakoplovne karte za izabrane kupuju u zadnji čas kada su najskuplje, a ostalim natjecateljima koji smiju putovati o vlastitom trošku određuju se razni uvjeti koji često bespotrebno kompliciraju i poskupljuju odlazak. Kada bi se sve odradilo na vrijeme, često bi novac HOO-a bio dostatan za putovanje svih reprezentativaca.
• Inicijativama za organiziranjem međunarodnih natjecanja, sudačkih i spasilačkih tečajeva u RH se u HRS-u uglavnom protive jer to za njih predstavlja dodatan posao. Pri tom ne shvaćaju da prema novim pravilima CMAS-a (federacije pod kojom se natječemo) više ne će biti moguće organizirati domaća priznata natjecanja bez osposobljenog kadra po novim CMAS-ovim standardima. To opet znači da više niti jedan svjetski rekord naših natjecatelja na domaćim natjecanjima ne će biti važeći.
• HRS uvijek u zadnji čas najavljuje CMAS-u pokušaje postavljanja novih svjetskih rekorda (pravovremene najave su obavezne) od strane naših natjecatelja na domaćim natjecanjima. Pri tom ne pomaže natjecateljima u stvaranju potrebnih organizacijskih preduvjeta za priznavanje rekorda nego je to uglavnom posao samih natjecatelja i njihovih klubova. Kada su usprkos svemu u konačnici takvi rekordi uspješno ostvareni, uvijek ostaje neizvjesnost hoće li od CMAS-a biti odbijeni zbog nekih proceduralnih propusta.
• HRS nikada nije pribavio niti jednu kunu od sponzora za potrebe priprema, treninga, opreme i putovanja sportaša, a novac koji za njih izdvaja HOO se raspodjeljuje netransparentno po kriterijima koji su poznati samo onima koji odlučuju u HRS-u.
• HRS ne vodi brigu o pripremama sportaša. Izuzetak je bio samo prošle godine kada su novcem HOO-a i inicijativom mentor-trenera reprezentacije Ivana Drviša organizirane kratke pripreme u trajanju od tjedan dana za dubinsko ronjenje na dah.
• HRS ne vodi nikakvu brigu o razvojnim programima mlađih sportaša i nema nikakav plan razvoja sportova koji se zbog katastrofalne logistike sve više urušavaju. Usprkos tome, HRS je trenera Franju Pinjuha prijavio u HOO-u kao trenera koji vodi nepostojeće razvojne programe i zato su njegove plaće sufinancirane od strane HOO-a.
• HRS ne radi nikakvu promociju naših već ostvarenih rezultata. Javnost ne bi ništa znala o njima da mi sami ne šaljemo dopise za medije (za što tijekom natjecanja imamo vrlo malo vremena). Postavlja se pitanje zbog čega se svi toliko svakodnevno odričemo obiteljskog života radi potpune posvećenosti treninzima i zbog čega HOO izdvaja novac za naša putovanja na natjecanja ako nije bitna promocija naših postignutih međunarodnih uspjeha?
• Koliko znamo, HRS ne daje nikakve inicijative prema CMAS federaciji pod kojom se natječemo. Tamo su nezadovoljni radom našega Saveza između ostaloga jer kao članica gotovo jedini nismo nikad u stanju organizirati niti jedno svjetsko ili europsko prvenstvo. Zar za RH, koja velikim dijelom živi od turizma nije važna takva prilika za turističku promociju i zaradu? Nama natjecateljima bi bilo puno lakše i jeftinije pobjeđivati na domaćem terenu.
• Sva komunikacija sa stručnom službom i dužnosnicima HRS-a je često danima nemoguća zbog nejavljanja na telefone i e-mailove. U suprotnoj situaciji, kada HRS nešto zahtijeva od sportaša, daju se vrlo kratki rokovi bez obzira na druge njihove privatne obaveze. Nije rijedak slučaj da se dopisi sportaša u potpunosti ignoriraju kao nepostojeći. Kako smo na bazenima u kontaktu sa sportašima ostalih ronilačkih sportova, najviše s plivačima perajama, saznajemo od njih da se HRS prema njihovim potrebama odnosi jednako loše kao i prema potrebama naših natjecatelja. Možda čak i gore. Kod plivača perajama, podvodnih fotografa i u podvodnoj orijentaciji ima isto izuzetno uspješnih sportaša, svjetskih prvaka i ljudi koji žele entuzijastički raditi, pa je problem nedjelotvornosti HRS-a realno još puno veći.

Ovim dopisom želimo upozoriti sve relevantne osobe i institucije na potrebu da se nešto žurno poduzme za boljitak hrvatskog natjecateljskog ronjenja. U suprotnom, vrlo je vjerojatno gašenje ovih iznimno produktivnih i uspješnih sportova. U borbi za svoju egzistenciju mi sportaši jedva nalazimo vrijeme za svoje svakodnevne treninge, pa stoga nemamo vremena još i odrađivati poslove sportskih dužnosnika kada bi nam to oni čak i dozvoljavali. Ako se unatoč ovom našem apelu ipak ništa ne poduzme nadamo se barem da radi ovoga obraćanja hrvatskoj javnosti neće biti osvetničkih radnji prema nama od strane prozvanih dužnosnika HRS-a i onih koji se eventualno osjećaju odgovornima. Nakon bezbrojnih uzaludnih pokušaja u nastojanju da popravimo situaciju unutar našega Saveza više nam nije preostala druga mogućnost nego predočiti problem svima na uvid. Za sva dodatna pitanja stojimo na raspolaganju. S poštovanjem, srdačan sportski pozdrav!

P.S. Molimo potporu svih Udruga – članica HRS-a, kao i ostalih relevantnih osoba u pisanom obiliku.

Članovi hrvatske reprezentacije u ronjenju na dah:

Vanja Peleš, Budimir Šobat, Mirela Kardašević, Enes Ćerimagić, Ivana Aljinović, Hrvoje Škorić, Boris Milošić, Jakov Peljušić.