Prošlog petka, 11. studenog 2011, gotovo svi su mediji bili puni katastrofičnih naslova jer je Hrvatska, na dan kada su i brojke rekle 'ne', igrala važnu utakmicu protiv jakog i neugodnog suparnika. No već u drugoj minuti, nakon Olićeva gola, ploča se polako počela okretati i već negdje oko 22 sata Hrvatska je izrasla u budućeg, ako ne europskog prvaka, onda barem sigurnog sudionika finala Eura 2012. godine.

No kako se kod nas mišljenja mijenjaju iz sekunde u sekundu i kako je Bilić nakon najobičnijeg luzera, kojem treba zabraniti rad u nogometu, u samo 180 minuta opet postao najbolji izbornik na Balkanu, tako se dogodila i ova promjena u percepciji naše momčadi.

Prema svemu ispada da ipak treba poslušati iste te nogometaše koji nisu prestajali gubiti vjeru u sebe ni nakon sramote u Grčkoj, ali i koji sada s oprezom najavljuju nadolazeći Euro.

'Ne daj Bože Španjolsku, jer onda se nećemo cijelu utakmicu sresti s loptom', rekao je Niko Kranjčar, dok je Gordon Schildenfeld izjavio sljedeće:

'Koga god dobijemo za protivnika, moramo biti sretni. Pogledali smo tko je prošao na Euro i riječ je o velikim reprezentacijama i ni protiv koga neće biti lagano. Jedino znam da će gledatelji uživati.'

Dakle, ipak u tim nogometašima ima i zrno razuma, ali i profesionalnosti, pa više ne čitamo (i slušamo) bahate izjave te se samo zahvaljujući takvom načinu razmišljanja možemo veseliti sedmom velikom natjecanju od hrvatske samostalnosti. A i taj podatak svakom bi razumnom trebao biti dovoljan razlog za veselje.