Novine su se raspisale, portali bruje a mobiteli zvone..... Dogodilo se upravo ono što je velika većina (čini mi se) priželjkivala. Odletjela je glava Igora Štimca, a zavidnom brzinom vrh HNS-a je izabrao novog izbornika Niku Kovača.

Moram priznati da sam iznenađen organiziranošću i brzinom čelnih ljudi u Savezu. Nisu ostavili previše vremena nagađanju i kalkulacijama po pitanju novog izbornika. Sve silne novinske kuće i portali su zapravo ostali zakinuti, jer nisu imali previše vremena za glupe ankete i guranja svojih kandidata. Kad bi naš Savez bio ovako učinkovit i po drugim pitanjima, mislim da se ne bi trebali bojati za budućnost našeg nogometa. Svaka čast...

Narod je, izgleda, zadovoljan, Niko Kovač je po mnogima idealna opcija i u ovom trenutku najlogičniji izbor. Kažem - po mnogima iako, recimo, naš šef Ćiro Blažević misli drugačije. On vidi sebe kao idealnu osobu koja bi bila u stanju proći kvalifikacije i tek onda velikodušno prepustiti kormilo reprezentacije neiskusnom lideru Niki. Hmmm...

Imao sam i ja jedan prijedlog, ali čisto sumnjam da bi prošao. Ja bih stavio Štimca na Mamićevo mjesto, Mamića na Štimčevo, a Šukera za pomoćnika pa da vidimo… Oni su ionako bili glavni protagonisti onog cirkusa na izborima. Nek malo zamjene uloge i onda raspodjele odgovornost.

Bilo kako bilo, stvar je gotova i sad već počinju pripreme za predstojeći ciklus. Operacija Brazil - drugi i zadnji pokusaj kreće s nekim novim entuzijazmom. Stvara se neki novi naboj i pokušava se ovim činom vratiti izgubljeno ozračje oko i unutar reprezentacije. Poljuljanu atmosferu je teško vratiti u kratkom periodu jer u kratkom periodu nije niti srušena. Meni se čini kako je već dugo vremena teško napuniti Maksimir kad igra repka. Zadnja utakmica protiv Belgije je bila horor za oči i uši svakog normalnog navijača. Dobro je primijetio jedan moj prijatelj kako je to bio elitni nogometni turizam. Lože pune nas elitnih snobova, a tribine poluprazne i pokisle od depresivne podrške. Mislim da su i stanari Zoološkog vrta morali osjetiti količinu negativnosti. Osobno me je više pogodila ta tužna slika i ozračje nego sam poraz naše repke. Napustio sam stadion ni sam ne znam kako, sa velikim upitnikom iznad glave. Razočaran ne zbog igre, ne zbog poraza i činjenice kako smo sami sebe pobijedili, razočaran sam jer mislim da igrači nisu zaslužili takav tretman. Oni su najmanje krivi i njih ne treba bojkotirati. Pa nisu igrači birali ni predsjednika Saveza, nisu igrači birali ni izbornika a ni izvršne članove nadzornog odbora. Nemojte njih kažnjavati i nemojte na njima pokazivati svoje nezadovoljstvo! Igrači su suodgovorni za rezultate, tu nema dvojbe, ali o tome nekom drugom prilikom.

Želim reći kako reprezentacija nije Igor Štimac, nije niti Zdravko Mamic a nije niti Davor Šuker. Nije bila niti Ćiro Blažević ni Slaven Bilic, nije bila nikad njihova i neće ni biti. Nemojte miješati kruške i jabuke. Reprezentacija je iznad svih osoba i događaja. Ako netko ima pravo na vlasnički list, onda su to samo navijači. Za repku se navija i kad dobiva i kad gubi.

Ne treba je poistovjećivati s nekim osobama. Bez obzira što netko ima više ili manje utjecaja na stvari oko i unutar repke, ona nije i nikad neće biti njihovo vlasništvo. To vam je moje mišljenje. Meni nitko ne može uzeti moj sitne navijačke dionice. Bez obzira tko je izbornik, bez obzira kako i što je rekao Mamić i bez obzira je li Šuker idealan predsjednik. Ja sam uz igrače i meni je to sasvim dosta, ja njih neću bojkotirati bez obzira dobivali ili gubili. Ako i ne prođu dodatne kvalifikacije, ja sam uz njih.

Pa valjda ima i drugih načina da se pokaže nezadovoljstvo, ima i drugih načina borbe, uključite malo maštu, mi smo poprilično kreativan narod u stvaranju kaosa, radite bilo što ali ako ste pravi navijači onda dođite i bodrite Vatrene. Poprilično sam siguran da bez podrške i energije navijača teško možemo proći. To je ono što će pokrenuti i napuniti samopouzdanje igrača. Nema boljeg i većeg dopinga od prave navijačke atmosfere.

Ja zapravo ovim tekstom podilazim navijačima, jer znam koliko su bitni u cijeloj priči. Samo zahvaljujući njima su mnoge teške utakmice postale lake, nošeni njihovom energijom i nabojem smo došli do brončane medalje. Meni je stalo do njih, a nije me briga za sve silne birokratske glavonje koji su se uhljebili i koji skupa sa mnom iz lože gledaju kako se brod naginje.

Meni je žalosno da se Split izbjegava dugi niz godina jer se boje reakcija navijača. Jadno je što se mora bježati iz Maksimira jer više ni tamo nismo dobrodošli. Pa gdje da se igra? Možda u Osijeku ili u Puli? Pa zar je moguće da je lakše izabrati izbornika nego stadion i županiju gdje će se igrati?!

Ako ovako nastavimo, mogli bi u dijaspori igrati kvalifikacijske utakmice. U Čileu ili Australiji? Dokle bježati? Zamislite Englesku ili Njemačku reprezentaciju da ne igraju u najvećim gradovima svoje države jer se boje. reakcije navijača!!! Zamislite da ne igraju u Londonu ili Berlinu, nego u Ipswicu i Duisburgu, jer ih je strah kako ce ih publika docekati???!!! Odjednom je dobra Pula, Rijeka, Osijek, Vinkovci, Dubrovnik, Gospić... Uz dužno poštovanje i respekt prema gore navedenim gradovima, oni su postali dobri jer Split i Zagreb nisu više podobni.

Pa zar nije žalosno da nakon Belgije neki igrači javno potezu pitanje grada u kojem bi bili dobrodošli? Tko je lud u ovoj državi? Na to čuveno pitanje našeg ministra odgovor je vrlo lagan: svi mi. Od nas nema nitko luđi, a pravo pitanje bi bilo: tko je normalan u ovoj ludoj državi gdje svatko od nekoga i nečega bježi. Tko na to odgovori, postat će ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu.

A vi, dragi čitatelji i navijači, dobro razmislite zašto ste ostali doma, koji je zapravo pravi razlog što više ne idete na stadion. To vas jedino molim. Vi koji idete razmislite: da li idete navijati za reprezentaciju ili bojkotirati savez? Što god odlučite, imate donekle pravo, ja vas samo molim da dobro razmislite!

P.S. Niko,tebi i nama želim svu sreću ovog svijeta, trebat će nam i u ždrijebu i u predstojećim utakmicama, piše slavni nogometaš i kolumnist Mario Stanić.