Dvjesto dana. Točno toliko je prošlo od 26. ožujka, kad je Hrvatska posljednji put dobila neku natjecateljsku utakmicu. U tih šest i pol mjeseci reprezentacija je odigrala tri kvalifikacijska susreta, iskušala tri međusobno potpuno različita sustava i u svakom izgledala podjednako loše. U ta tri ogleda dvaput je izgubila na Maksimiru, što se prethodno dogodilo samo jednom otkako Hrvatska sudjeluje u natjecanjima pod okriljem UEFA-e i FIFA-e. Je li momčad u krizi? Ne, ovo nije kriza – ovo je već depresija.

Spustimo loptu na zemlju. Valja priznati da je Belgija trenutno puno jača od Hrvatske; trebalo je pronaći odgovarajuću taktiku kojom će se postići da objektivna razlika u kvaliteti manje dođe do izražaja, kako bi se uopće došlo do prilike pobijediti boljeg suparnika. Izbornik Štimac to je pokušao sustavom koji je najavio kao 3-4-2-1 i nije uspio. Možemo samo spekulirati bi li bilo drugačije u nekom drugom rasporedu ili s drugačijim pristupom.

Stara izreka kaže, 'Što više vježbaš, više sreće imaš'. Marcelo Bielsa jednom je izjavio: 'Da su moji igrači roboti, nikad ne bih izgubio utakmicu.' Ova dva citata ilustriraju razliku između teorije i prakse, čiji je dobar dio ono što se obično zove 'ljudski faktor'. Možda je nekome dobro na papiru izgledala ideja o trojici igrača u obrani i gužvom u veznom redu, čime bi se dobila 'bitka' za sredinu, odnosno osigurao veći posjed lopte. No na terenu se sve odvilo znatno nepovoljnije: jesmo vidjeli više lopte od Belgijaca, ali to nam je značilo vrlo malo, jer su nas uništili iz kontri.

Zamišljena formacija 3-4-2-1 na terenu je izgledala znatno više kao 5-4-1. Bočni braniči nisu stajali ništa značajno više na terenu nego što je to obično kod nas slučaj; od četvorice veznjaka, dvojica (Modrić i Kovačić) su ostajali predaleko od suparničkog gola jer opet nismo imali klasičnog defenzivnog veznog koji bi im čuvao leđa, pa su se manje mogli fokusirati na kreativu. Jedan od ofenzivnijeg dvojca (Perišić) već je jako dugo izvan forme i njegovo uvrštavanje u momčad, još u drugačijoj ulozi od one koje u klubu igra (kad igra), u najmanju je ruku začuđujuće; drugi (Rakitić) opet je zaigrao na nekoj neodređenoj poziciji gdje se od njega očekivalo da djeluje između linija, stvara višak i izvlači se na krilo... Ukratko – previše.

Zapravo je jedina bitna razlika između ovoga i Štimčevog 'klasičnog' 4-4-2 bila u tome što je maknuo jednog napadača i dodao jednog stopera. Da bi donekle kompenzirao tako konzervativan pristup – bilo zbog kukavičluka, nesposobnosti ili fiks-ideja – tražio je od obrane da izlazi vrlo visoko. A kad nijedan od stopera nije posebno vješt s loptom niti brz, onda je to samoubilačka taktika koja poziva suparnika da uzme ponuđeno i probije ih brzom kontrom. Pogotovo ako nisu naviknuti na takav sustav i ako ga nisu mogli dovoljno uvježbati da bi 'imali sreće'.

Golovi su pali zbog individualnih grešaka igrača? Pogledajte još jednom snimke. Istina, Perišić je neshvatljivo 'zazujao' kod one predaje lopte suparniku, ali Belgija je tu loptu osvojila na svojoj polovici i u trenutku dodavanja iza Lukakua su se nalazila trojica naših igrača. Ali svejedno da ih je bilo i šestorica ako nisu uvježbani niti dobro postavljeni: nitko nije bio blizu gostujućeg centarfora, linija je bila međusobno poravnata i posve razmaknuta na četrdeset metara od svog gola. U djeliću sekunde se vidjelo da će to biti laka asistencija za igrača koji je s loptom brži nego naši stoperi bez nje... Mogli su mu samo staviti soli na rep.

Kod drugog pogotka, Belgija je osvojila loptu čak u svom šesnaestercu, prošla kroz vezni red u kojem nije bilo korektora i kroz opet jako visoko postavljenu obranu kao da je ni nema – a nije je ni bilo, jer su svi – baš svi – naši igrači bili na suparničkoj polovici, najbliži Pletikosi na šezdeset metara od njega. Siroti Mateo Kovačić, koji je valjda (kao i Modrić) trebao igrati neku 'combo' verziju Busquetsa i Pirla da bi sve funkcioniralo, trčao je i trčao za Lukakuom, ali ga nije mogao uhvatiti. Hrvatska je u tim trenucima izgledala smiješno. Na Twitteru je netko napisao: 'Svaki put kad Hrvatska krene u napad, izgleda kao da će Belgija zabiti'.

Hrvatska nije imala gotovo nikakvu fluidnost između linija. Statistički podaci pokazuju da je ogromna većina posjeda lopte otpala na obrambeni trojac Vida-Ćorluka-Lovren i defenzivniji dio veze Modrić-Kovačić. Gotovo sve to se odvijalo na našoj polovici terena. Naša tročlana obrana proizvela je čak 196 dodavanja, gotovo sve među sobom ili Modriću; četveročlana belgijska izvela ih je 128. Naš ofenzivniji vezni dvojac bio je uspješno zakočen i vrlo je malo sudjelovao u igri, a Mandžukić izoliran. Lopta nije stizala do njega, morao je sam dolaziti po nju, ali je poslije Pletikose imao najmanje kontakta s loptom od svih onih u obje momčadi koji su proveli 90 minuta na terenu – dodirnuo ju je točno 28 puta (statistika WhoScored.com, zasnovana na podacima koje bilježi Opta, najjača svjetska nogometno-statistička kuća).

Šime Vrsaljko djelovao je aktivno, često je prolazio po strani i centrirao – zapravo, dvostruko više nego bilo koji drugi akter na terenu (Rakitić 6 puta, De Bruyne 6). Njegova statistika od čak 12 ubačaja djeluje impresivno, posebno ako ne spomenete da je samo jedan od tih centaršuteva pogodio suigrača. Strinić je, s druge strane, kao i obično bio znatno konzervativniji i centrirao svega triput – ali dvaput od toga uspješno.

Belgija je u drugo poluvrijeme istrčala već glavom u Brazilu. Iako je i u prvom dijelu puštala Hrvatskoj da se igra loptom, jer momčad je znala da joj treba samo bod i da je dovoljno jača da ne mora srljati, u drugom se sve više i više opuštala kako je odmicalo vrijeme. Dojam je bio da igra tek koliko treba, ali opet je imala svoje šanse. Hrvatska je na kraju stisla i znatno, ali ipak samo kozmetički popravila dojam, pretekavši goste u broju pokušaja napada i udaraca na gol. Nakon Kranjčarove 'bombe' čak se u gostujuće redove uvukla i neka nesigurnost, ne bi bilo nepravedno ni da smo izjednačili. Treba odati priznanje igračima jer su se nastavili boriti, iako im ni turobna atmosfera ni rezultat nisu išli na ruku.

Ali utakmica je već ranije praktično bila riješena. Štimac je opet otpočetka sve napravio krivo, kao i u većini dosadašnjih slučajeva, te olakšao Belgiji put do pobjede. On će opet pričati kako živi pod medijskim terorom i pokušavati stvarati opsadni mentalitet u momčadi koji igrači, očito je, ne prihvaćaju kao što ni on ne prihvaća kritiku niti dopušta mogućnost da je pogriješio. Kritizirati ga – bilo konstruktivno, bilo destruktivno – možda više ni nema smisla.

Kao što nema smisla ni vjerovati da nas takav izbornik, nakon što je od momčadi koja je tolikima svetinja napravio predmet poruge, može dovesti do rezultata koji želimo. Hrvatska odavno nije izgledala ovako slabo, ako ikad uopće i jest. Ako nas i odvede u Brazil, čemu se ondje možemo nadati?